1.Istinu govorim tako mi Hrista, ne lažem, to mi svedoči
savest moja Duhom Svetim:
1.Deveto
poglavlje nastavlja temu koja je započeta krajem osmog poglavlja i koju
nazivamo nauka o izboru. Osim toga upravo ovde se postavlja temelj za odbranu
od onoga što prepoznajemo kao drugu iskonsku jeres hrišćanske crkve.
2.Jer nikada
nije dovoljno da se ponavlja. Prva velika jeres je judaizam, verovanje da Jevreji
kao narod imaju posebna duhovna preimućstva u odnosu na druge narode. U drugom
i trećem poglavlju je pokazano da je status Jevreja u odnosu na greh potpuno
isti kao i ostalih naroda. Dakle uklanja se
podloga jevrejskom fanatizmu. Kraj osmog i deveto poglavlje pokazuju šta
je ispravno verovati u pogledu božanskog izbora. Paralelno sa tim, kao što smo
naveli se razvija tema koja će dostići svoj vrhunac u desetom i posebno u
jedanaestom poglavlju, a to je ta druga jeres koju nazivamo terminološki neispravno
ali opšte poznato: antisemitizam.
3.Između ove
dve krajnosti se nalazi mlada hrišćanska crkva. Judaizam je napad na nauku o
milosti, a antisemitizam je napad na nauku o inspiraciji, uopšte napad na
autoritet zakona. Mi do današnjih dana imamo problema sa ovim krajnostima.
Istina u vreme u kome Pavle ovo piše, ova druga jeres antisemitizma je bila tek u povoju, tek u
nagoveštajima. Samo proviđenje je vodilo Pavla i on darom koji je imao,
prepoznaje potrebu da progovori o tome na vreme. Nije slučajno što je upravo
Rimljanima poslao ovu poslanicu. Rim je istorijski do današnjeg dana predvodio
otpalu crkvu u pobuni protiv Zakona. Da se slušalo, čitalo i opominjalo, mnogo
bi zla bilo sprečeno. Ovako su ovi redovi svedoci protiv onih koji su ga
ignorisali i dalje žele da ignorišu. Svakome od nas su upućene poruke jer u
svakom od nas leži Rim, stari buntovni čovek.
4.Što se tiče
judaista, on je kao propovednik vere kao puta, od njih vrlo mnogo propatio, što
se kroz sve njegove poslanice provlači kao tema, verovatno manje naglašena nego
što je u stvarnosti, upravo zato što je on izuzetno voleo svoj narod i nastojao
da sakrije njihove slabosti u čemu je veliki primer za nas danas, posebno kada
zbog vere stradamo od samih svojih. Upravo se zbog toga kraj osmog poglavlja i
činjenica patnje verika u neprijateljskoj sredini nastavlja u devetom poglavlju
sa primerom kako se odnositi prema nosiocima neprijateljstva. Oni ne znaju šta
čine.
5.Ovo što on
ovde navodi je tako neverovatno, da on mora da podvuče i naglasi da mu je dato
svedočanstvom Svetog Duha kroz savest. U grčkom prepisu naravno nema ovoga što
u našem prevodu deluje kao zakletva. Hrišćani se ne zaklinju ničim, jer ne
poseduju ništa što bi mogli da založe. Sve je Božje. Pavle ovde u stvari
doslovno ovako kaže: Govorim vam istinu u Hristu, ne lažem.
6.Savest –
doslovno značenje je uz-znanje, paralelno znanje. Uglavnom se upotrebljava kada
je u pitanju nepravda ili krivica, misli koje nas iznutra opravdavaju ili
optužuju. To je glas unutrašnjeg čoveka, naša druga egzistencija. Međutim za
razliku od stava koji kod modernih ljudi preovladava, da savest uvek govori
samo ono što je ispravno; gde se subjektivistički savest i intuicija
postavljaju na neprikosnoveno mesto, Novi zavet govori o tome da postoji nasuprot
dobroj savesti ona zla savest tj. lažna savest čovečanstva, sopstvena
pravednost ili svoja svetost.
7.Zato je kao
posebno važan svedok ovde pozvan niko manji nego Sveti Duh. Sveti Duh je iznad
savesti. Bitno je poznavati ga. Kao što je to Teolog (sa velikim T) Kalvin
činio svojevremeno, Pavle se poziva na unutrašnje svedočanstvo Svetog Duha.
Drugim rečima, istina se dokazuje samom sobom, jer svako može da upotrebi
svedočanstvo Svetog Duha kao konačnu proveru nečijih izjava. Sveti Duh je dar
svima.
8.Nema vernika
koji ne trpi progonstvo od svojih najbližih. Isto tako nema pravog vernika koji
te iste najbliže ljubi do kraja. Ta ljubav je natprirodni znak da u tom čoveku
prebiva pravda nebeskog porekla.
2.Da mi je vrlo žao i srce me moje boli bez prestanka;
1.Ovde nalazimo odjek proroka Jeremije i njegovog plača. U stvari to je odjek preko proroka Jeremije i svih Božjih ljudi do Pavla i preko Pavla do danas. Tragedija pada jednog naroda kome su data takva preimućstva ne može da se stavi u okvir male i vremenski ograničene žalosti. Hristos sam pati preko svojih oruđa, onih koji su u vezi sa Njim.
2. Dakle nemoguće je da osoba pod uticajem božanskog Duha ima drugačiji stav i osećanja prema izraelskom narodu. Antisemitizam je pre svega stav srca, duh suprotan Božjem. Hrišćanska istorijska crkva nije isto što i hrišćanski duh, tj. Crkva živog Boga. Ona nikada ne bi napravila, pa ni pomislila da se pod maskom odvajanja od Jevreja, pravljenja različite istorije i mentaliteta, teološki kao prvo, a onda i praktično prepusti tolikoj mržnji i zločinu.
3. Naša duhovnost kojoj mi težimo je upravo ovde jasno defininisana. Ljudi koji žale zbog gadosti koje se odvijaju između tremova i oltara naših crkava, nose obeležja pravog izabranog naroda u ovo vreme.
3.Jer bih želeo da ja sam budem
odlučen od Hrista za braću svoju koja su mi rod po telu,
1.Tako se dakle vole oni koji ti
čine zlo. Tako se prašta po Hristovim rečima, to je dakle duhovni nivo na koji
smo pozvani, da ljubimo one koji nas mrze.
2.Ako smo do sada saznali koliko je
voleo zajedništvo sa Hristom i spasenje; koliko je cenio blagodat koja mu je
data da bude apostol, toliko možemo da izmerimo ljubav koja je bila u njemu za
one koji su se uporno odupirali pozivima milosti.
3.Ovde se ponovo upotrebljava reč
proklet, anatemisan koja se ne prepoznaje u našem prevodu. Dakle prvo proklet a
onda odvojen od Hrista bi pristao da bude ukoliko bi to pomoglo njegovom narodu
da pozna istinu. Ustvari to je jedna te ista stvar, jer biti odvojen od Hrista
je u stvari biti proklet.
4.Naravno je to nemoguće, jer osim
vere nema drugog puta spasenja. Mimo Hrista preko Pavla se izbaviti je
besmislica, ali besmislica čoveka koji ljubi svoj narod. Sad pogledajmo koliko
su bezumni oni koji se oslanjaju na autoritete ljudi za svoje spasenje, a koji
su kudikamo duhovno slabiji od velikog apostola neznabožaca!
5.To da su mu
rod po telu je jasna poruka. Koliko god da su mu rodbina, ipak postoji linija
razdvajanja koju su oni sami postavili odbijajući njegovo jevanđelje. Da bi
došao do ljudi koji odbijaju Hrista i Boga kroz propoved vere, morao bi da bude
sam odlučen od Hrista. Nevera i vera ne mogu zajedno. On bi morao potpuno da
otpadne od vere da bi mogao da njih zameni. Glagol želeti je u grčkom prepisu u
prošlom vremenu radnje koja se često ponavljala. Time hoće da kaže: stalno
iznova sam dolazio do granica milosti i stajao tamo pozivajući moj narod
izlažući se opasnosti da i sam postanem nevernik, pritisnut silnim iskušenjima,
drugih radi.
6.Dakle delo
misionarenja sunarodnika i braće po telu, što se u današnje vreme može
uporediti ne samo sa nacionalnom nego i verskom pripadnosti, jeste jedna
izrazito teška i neugodna stvar, gde dolazi u pitanje ne samo ovaj nego i
budući život, sama zajednica sa Hristom.
7.I upravo je to ta linija
ponavljanja Hristovog života u nama, jer je On sam sve rizikovao zbog nas. On
je išao do granice spremnosti da potpuno propadne, samo radi našeg spasenja.
Sad kada smo zadobijeni i Njegovi, šalje nas nazad izgubljenim ovcama Izraela.
Rizikuje ono što mu je najvredinije, jer su izgubljeni po logici krsta, još
vredniji nego oni koji su u toru. Ovo prevazilazi svaku logiku i ne može se
objasniti, nego samo praktično doživeti.
4 Koja su Izrailjci, kojih je
posinaštvo i slava, i zavet i zakon, i bogomoljstvo, i obećanja;
1.Veoma bitna izjava. Skoro da nema
komentatra koji nije primetio da se poslanica ovde nastavlja na mestu gde je
prekinuta još u drugom stihu trećeg poglavlja. Tamo je postavljeno pitanje šta
je dakle prednost Jevreja i dat odgovor da postoje mnoge prednosti. Nakon
toga je navedena samo jedna prednost, naime da su im poverene Božje reči. I
nakon toga celi odsek od početka trećeg do ovde devetog poglavlja razlaže
pitanja kojima je ovo pitanje Jevreja okvir. To znači da je izuzetna bitnost
pitanja spasenja, čoveka i pitanja Zakona bila neophodna za rešavanje problema
koji ide još dalje po svojoj važnosti i aktualnosti.
2.Tu možemo
da naslutimo koliko je pitanje Jevreja, tj. mnogo pitanja u vezi Jevreja,
zaokupljalo um apostola. Koliko je tražeći rešenja išao u dubinu i širinu,
nalazeći božanske staze i puteve kojima od tada idu generacije iz svih naroda i
nacija. Kao čovek koji kopa njivu da bi ishranio porodicu, a tamo nalazi
neprocenjivo blago za sve narode, tako je bilo sa apostolom.
3.Preneseno
na danas: Žalosno i porazno stanje Božje crkve danas je odlična prilika da se
vratimo Pismu i da tu pronađemo odgovore. Ako si blizu božanskog izvora ljubavi
za svoj narod, tada si blizu takođe izvora mudrosti i vere, ne samo za svoj
nego za sve narode.
4.U trećem
poglavlju je postavljen problem: kako to da su oni kojima su poverene božanske
reči, propustili da prepoznaju Utelovljenu božansku reč. Nakon toga je pokazana
činjenica da je to bilo zbog njihovog neverstva iz koje je proizašla nauka o
veri, tj. pravednosti vere. Takođe je pokazano kako njihovo neverstvo nema veze
sa Bogom, koji je ostao veran i nastavio da ispunjava obećanja na onima koji su
poverovali radosnoj vesti.
5.Da se
slučajno ne bi pojavio neko ko bi otišao u drugu krajnost i rekao da je njihovo
neverstvo kao Judeja, problem jedne nacije, otišao tako daleko da bi trebalo
preseći sve veze sa njima; da ne bi neko rekao da bi ih trebalo posmatrati kao
nešto manje vredno; da se neko ne bi izdigao a druge ponižavao; zato su date
ove reči kao dijamantskom brušilicom urezane.
6.Postoji
šest stvari koji su ovde, u sadašnjem vremenu, pripisane jevrejskom narodu,
koje razbijaju svaku sumnju u to kako bi trebalo da se razvija hrišćanska
teologija. Svaku od ovih stvari uz onu sedmu iz poglavlja tri stih jedan, bi
trebalo dobro razumeti.
7.Posinjenje
se za razliku od 8,23 gde se to odnosilo na buduće oslobođenje od prolaznog i
propadljivog, ovde u ovom stihu odnosi na ono što je opisano u 5Moj 14,2 ...tebe
izabra Gospod da si mu narod osobit od
svih naroda na zemlji... Dakle radi se o Božjoj milosti izbora u kojoj je
naciju Izraela primio u odnos sinovstva. Postoji i treće značenje sinovstva o
kome smo pisali u prethodnom poglavlju (8,15, pogledati još Gal.4,5; Ef.1,5).
Po trećem značenju posinjenja se radi o prisnom odnosu onih koji veruju sa
Bogom.
8.Dakle vrlo
je bitno razlikovati milost izbora od milosti vere. Izabran si bez tvog udela,
preko tvojih otaca kao deo naroda Izraela. To ne znači automatski da imaš udela
u milosti vere. Tako razlikujemo, po Pismu, posinjenje izbora i posinjenje
vere. Mi ćemo vrlo jasno videti da ova razlika predstavlja biblijsko učenje i
da je ne razlikovanje uzrok velikih zabluda.
9.Slava
možemo prevesti kao ugled, pojavu, to je najčešće značenje u Novom zavetu. Sa
tim da to uvek ima veze sa slavom kao božanskom unutrašnjom osobinom koja se
prenosi na sve što je u vezi sa Bogom. Mi bi trebali da imamo jako velike teškoće
sa moći zapažanja ako ne bi primetili nadarenost Jevreja kao nacije. Ovde
vidimo da to ima veze sa božanskim posebnim otkrivanjem ovom narodu.
10.Zavet u
prepisu stoji u množini. Dakle zaveti su takođe vlasništvo Jevreja. Kada stoji u jednini zavet znači isto što i
naša tuđica, reč testament. U množini ova reč može da znači testamentarne
obaveze koje osoba preuzima. U ovom stihu se to tako razume. Dakle postoje
obaveze jevrejskog naroda koje je Bog uredio. Na ovom mestu se očito radi o
tome što se u poslanicama označava starim zavetom, koji u poređenju sa novim
uvek ima podređenu, čak ponegde i negativnu ulogu. Iz toga, mogli bi reći
površnog posmatranja odnosa između starog i novog zaveta su proistekle takođe
velike predrasude i zablude kojih se velika većina hrišćanskih crkava danas
čvrsto drže. Suština ove zablude jeste da se testament tj. zavet, posmatra
vremenski paralelno sa vremenom knjige koja se naziva Stari zavet. Na taj način
se na knjige starog zaveta gleda sa istom podređenošću i negativnošću kojima se
Novi zavet obraća starom zavetu kao testamentu, jednom događaju. Ovoj temi ćemo dati još prostora do
kraja ovog poglavlja. Dakle u ovom stihu reč zaveti se odnosi na zavet ne u
vremenskom smislu, ne u smislu događaja zavetovanja, Avrama, Isaka, Jakova,
izrailjskog naroda, nego u smislu zavetnih ugovora i obaveza koje su Izrailjci
kao nacija dobili u svom posebnom statusu koji ih izdvaja od ostalih naroda.
Jer mi verujemo da je primera radi zavet sa Avramom ne stari nego večni zavet
ne samo sa Izrailjem nego celim ljudskim rodom. Ovde moramo vrlo jasno zapaziti
da se radi o stvari koja pripada samo Jevrejima i koja predstavlja isključivo
samo njihove obaveze. Jer onaj ko puno zna od njega se puno traži.
11.Reč zakon koja dolazi odmah nakon
zavet je u stvari u ovom stihu reč davanje zakona ili objava zakona. Objava
zakona je vlasništvo Jevreja jer su na Sinaju bili zastupljeni samo oni kao
nacija. Ovde se radi o događaju davanja Zakona na gori Horivu, ne o Zakonu
uopšte. I ova razlika je bitna za zapaziti. Danas je kao nikada ranije jako
bitno prepoznati razliku između zaveta i zakona. Događaj na Sinaju je važan za
razumevanje osnova hrišćanske nauke o poziciji Jevreja, a preko toga o poziciji
svih naroda. Na Horivu je Zakon obznanjen u pisanom obliku, na kamenu i Jevreji
koji su tu bili prisutni kao jedini od svih naroda su ga priznali. Drugi narodi
ga nisu mogli priznati na taj način jer nisu bili tu. Dakle ako je zakon
jevreja, onda je to ne samo zato što su ga ugledali, nego i zato što su ga
primili, priznali da je dobar i da treba da se ravnaju po njemu.
12.Reč bogomoljstvo za nas kao narod
ima jedno posebno značenje. Bogomoljski pokret između dva rata u Srbiji je ime
za jednu od svetlih stranica naše istorije. Neki naši prevodi ovde kažu bogosluženje.
Doslovno reč znači služba, s tim da se u Novom zavetu radi o specifično službi
Bogu žrtvovanjem. Dakle ovde se govori o žrtvenom sistemu datom Jevrejima u 3
Moj. On je slika stvarnosti koja je telo Hristovo (Kol.2). Dakle to posebno
božansko otkrivenje kroz žrtveni sistem je takođe prednost Jevreja.
13. I na kraju ovog stiha dolaze
obećanja. Tora ne sadrži samo zapovesti i to nije samo zakon kako se prevodi.
Tora je više nego zakonskog karaktera, to je put u život, ima prvenstveno
pozitivan karakter, Bog se obraća svom narodu poučenjem i istovremeno ga hrabri
da istraje na tom putu. Obećanja jevrejskom narodu su izrečena ne samo kao
nagrada za poslušnost. Ona nisu samo stvar budućnosti i večnog života, nego sam
taj put je obećanje sam po sebi. Deset Božjih zapovesti su u stvari deset
obećanja istovremeno. Kao što čitamo: Nemoj imati drugih bogova, ne svedoči
lažno itd , isto tako možemo čitati: nećeš imati drugih bogova, nećeš lagati,
nećeš krasti; tj. u Gospodu tvom Jehovi, u Hristu Isusu si slobodan od
bezakonja.
14. Po redosledu ovih prednosti
Jevreja vidimo da prvo dolazi sinovstvo, slava pa tek nakon toga zavet pa
zakon, pa obećanja. Ovde se očituje, kao i svuda u pavlijanskoj teologiji, da
delo milosti bez udela zakona ima prioritet, prvo mesto.
5 Kojih su i oci, i od kojih je
Hristos po telu, koji je nad svima, Bog blagosloven va vek. Amin.
1. Kao sedmi blagoslov Jevreja su
oci, doslovno preci. Zapazimo ovde da se radi upravo o osobama, praocima koje i
mi sami kao hrišćani, pa i druge religije priznaju i prisvajaju kao praoce. I
to je gotovo uvek po duhovnoj liniji. Kod Jevreja postoji to da su oni telesni
potomci svih tih časnih ljudi na čije se duhovno nasleđe pozivamo. Zaista su
Jevreji sveti i poseban narod. Posebno kada nakon sedmog posmatramo i osmi
blagoslov. Kao što sa Gore blaženstva dolaze osam blaženstava, tako je i ovde
sedam plus jedan, više nego blagoslov, prepuno i dostojno svakog divljenja.
2.Sam Mesija, Hristos, potiče od
njih po telu! Jeste, bitno je priznati razliku, da je to po telu ne obavezno po
duhu. Međutim ako je i samo po telu, to je toliko veliko, da nema nikakvog
opravdanja za bilo kakvu vrstu hrišćanskog antisemitizma. Mi smo namerno
antisemitizam definisali prvo kao jeres, lažno učenje, ne govoreći o tome kao
socijalnoj i političkoj pojavi. Jer koren antisemitizma leži upravo u lažnom
pogledu na osnove hrišćanske vere.
3.Gledajmo Jevrejski narod sa u ovom
svetlu, gde ga i apostol postavlja, kao narod iz koga je izašao spasitelj
sveta! Krunski dokaz i argument posebne pozicije ovog naroda kome i Pavle
pripada. Da bi se za sve vekove začepila svaka usta koja se podižu
protiv! To je više nego koren naše duhovnosti kada se zalažemo za mir sa
Jevrejima i kada smo spremni da slušamo šta imaju da kažu, da nas pouče u nekim
pitanjima koja nama bolno nedostaju. Hrišćanska crkva je istorijski prerano,
zaista tragično odlučila da prekine veze sa Jevrejima, da se odeli, da se
namerno razlikuje. Posledice ovakvog pravca kretanja su toliko tragične da ne
postoji reč kojima bi se to moglo opisati.
4.Jer tim
putem, telesnim i grešnim je ckrva prvo poželela da pođe, pa je krenula a tek
nakon toga je sagradila i teologiju kojim se to pokušalo legitimizirati. Sad
smo toliko daleko od Jevreja, da nam više nisu opasni, kao što smo tada
smatrali. Oni predstavljaju kap u hrišćanskom moru. I sada mnogi traže puteve i
mostove da grade, ali je teologija postala toliko deo njih da više ne mogu da
primete koliko je nepremostivih rupa. O tome ćemo kasnije opširnije pisati.
5.Jer bi bila
šteta otići sa ovog mesta ne naglasivši ono istinsko svetlo iz ovog stiha koje
treba posmatrati, a to je Hristos, kao jedan od Jevreja po telu. Dakle
definitivno čovek sa svojim stablom predaka, kako uči Pismo. Pravi čovek, jedan
od nas, od krvi i mesa. Kao krajnji od svih blagoslova koji je više nego
blagoslov, kome se ne može dovoljno odati slava. Upravo kao takav mora se imati
u vidu kao pravi uzrok i smisao svih onih prethodnih sedam blagoslova. Jer
sinovstvo, zakon, bogosluženje i obećanja su bez Njega popuno besmisleni. Sve
to jasno ukazuje na Njega.
6. I staro i
mlado u veri se raduje zbog ovog stiha tim više jer je ovde Hristos prikazan
direktno kao Bog iznad svega. Mnogo je o tome napisano, jer je uvek bilo i biće
onih koji pogrešno zaključuju da je ovde kao Bog pokazano ono što mi nazivamo
prvo lice božanstva ili Otac.
7. Postoji
mnogo dokaza da se varaju. Mi ćemo navesti samo neke osnovne, vrlo jasne
činjenice. Prvo smisao rečenice je u tome da se iznose prednosti Jevreja. U
Hristu se ti blagoslovi završavaju sasvim očito i ne idu dalje, nego se
zapečaćavaju odavanjem slave Njemu samom, ne pominjući drugoga. Drugo, ukoliko
bi se reč: koji je nad svima odnosila na Drugog, tada bi ona po logici
grčkog jezika morala drugačije da glasi. Trebalo bi da piše da je Hristos tog
drugog, koji je nad svima itd. Primer iz Ef.4,6 naglašava unutrašnje jedinstvo
crkve za koje je kao i unutrašnje jedinstvo božanstva, koji je nad svima. Na
tom mestu se jednostavno ne sme posmatrati samo Otac jer kako može biti jedinstvo
samog Jednog?
8. Ovde je
drugačije. U ovom stihu moramo posmatrati samo Jednog koji je iz Jevreja po
telu, a On sam iznad svih. Znači jedan od Jevreja je iznad svih i koliko je to
čudo i prednost tog naroda. Da ne kažemo koliko je to čudo da je jedan od
Jevreja, sam Bog! Zar ne vidimo da je apostol ovde sam svojim rečima izašao sam
izvan sebe i uskliknuo Amen!
9. Dakle
nauka o bogočoveku koja je jasna u celom Pismu, posebno u poslanicama. Pavle
isto tako Hrista naziva Bog u 1Tim2,6;3,16. Znači neistinite su tvrdnje
protivnika istine da Hristos nije nigde u Pismu nazvan direktno Bogom.
10. Zar bi
odsek o Hristu počeo sa veznikom „i“ kada bi se radilo o nekom drugom. I od
kojih je Hristos po telu...? Jasno je da je od veznika do kraja rečenica
izgovorena u jednom dahu.
11. Pored
prethodne tačke, biblijski naučnik Bengel iznosi još jedan argument: Kada se,
ono da je iznad svih nebi odnosilo na
Hrista, tada bi rečenica bila završena uobičajenim suprotnostima tj. nasuprot
onome „po telu“ pojavilo bi se „po duhu“. To ovde nije slučaj jer je božanstvo
Hrista izraženo direktno.
12. Na taj
način mi ovde imamo sigurnu potvrdu naše nauke o Hristu: Bog u večnosti, ne u
ličnosti. Kao što je predstavljen u Otkrivenju ako alfa i omega koji nema
početka ni svršetka, tako i ovde. Apostoli koji su pisali pre Jovana su
verovali u Hristovo božanstvo, kao jednu jasno potvrđenu stvar i kao na ovom
mestu su to potvrđivali s vremena na vreme. To da ta mesta nisu tako česta
govori samo o tome da pitanje Hristovog božanstva nije bilo centralno pitanje
do vremena Jovana Apostola. Njegovo vreme obeležavaju prvi napadi na
hristološka pitanja.
13. Rezime
ovog odeljka o prednostima Izraela bi bio u tome Amin. Dakle duša koja to ne
priznaje i ne potvrdi, da su Jevreji blagosloveni i sveti, ne može da razume ni
to kako su hrišćani privilegovani. Sada samo preostaje da se te privilegije
stave na pravo mesto, da se ne bi otišlo u drugi ekstrem, koji smo već označili
kao prvu veliku jeres hrišćanstva, učenje da Izrael ima posebne duhovne
privilegije. Pa, dobro, može neko da primeti, šta smo onda sve vreme trošili
reči da pokažemo da su imali privilegije? Šta su to ako ne duhovne privilegije?
Jesu li ili nisu u posebnom statusu? Da vidimo kako Duh daje Pavlu da reši taj
problem.
6 A nije
moguće da reč Božija prođe: jer nisu svi Izrailjci koji su od Izrailja;
1.Dakle
potpuno isti zaključak kao u trećem poglavlju. Tamo je rečeno da njihova
nevernost ne znači da je Bog neveran. Drugim rečima, po našem shvatanju, po
učenju o inspiraciji, Božja reč je u toj meri neprikosnovena, da je istinitija
nego naša realnost i stvarnost. To je apsolutna istina, bez ikakvog prigovora.
Ko prigovara istinitosti ili u ovom slučaju neprolaznosti Božje reči, on je u
neveri.
2.Božja reč
se ne razlikuje od Boga. Tako je i Luter primenjivao opise Hrista na krstu sa
Božjom rečju kada je rekao da Biblija nije knjiga nego crv (Ps.22,6). Dakle ne
može da se ne ispuni, ne može da se promeni, ne može da se manipulira. Ona je
jača od ljudi, jača od laži, od poglavarstva i vlasti.
3. Nama danas
na ovoj istorijskoj distanci to deluje normalno, kada se kaže da smo duhovni
Izrailj tj. da nisu svi Izrailjci koji su od Izrailja. U to vreme kada je to Pavle iznosio, to je bilo
revolucionarno. U vreme kada je to Isus iznosio, a pre toga Jovan Krstitelj, da
se ne uzdaju u svoj nacionalni status, to je bilo toliko jako da nije ni moglo
da se proguta. Godinama su sami najuži krug učenika Isusa Hrista imali problema
sa ovim. Toliko je jak uticaj učenja o posebnosti vernika, da to i danas
predstavlja veliku prepreku jevanđelja o pravdi. Jer kako reagujemo na to kada
bi neko dođe u našu sredinu otvoreno iznoseći sumnju u to da su svi vernici
koji to tvrde za sebe? Svako iznošenje ovog tipa nailazi na jak otpor. Ljudi
vole da se oslanjaju na svoj status.
4.Nisu svi Izrailjci koji su
od Izrailja! Naglasak je očito na reči svi. To je linija razdvajanja.
Ova istina mora da se prihvati jer bi inače morali da odbacimo sigurnu Božju
reč. Jer kako da objasnimo da je veliki deo tog naroda odbacio suštinu svog
verskog bića u licu Isusa Hrista? Da je samo jedan jedini pripadnik tog naroda
odbacio Hrista opet bi morali drugačije da definišemo Izrael, nego što to oni
čine, na osnovu nacionalne pripadnosti. Da li razumemo ovu logiku? Jer
sinovstvo, zavet, zakon, obećanja, oci pripada Izraelu; dakle i Mesija kao
kruna svega. A jedan ga odbaci premda je Jevrej. Može li da ostane sin u
zavetu, pod zakonom u obećanjima? Pored toga što izdaje Mesiju? Ne može. Reč
mora da ostane neprikosnovena reč, šta da radimo onda? Nema druge nego da
nevernika izbacimo iz Izraela!
5. A Mesiju nije odbacio jedan nego
ogromna većina. Tolika većina da je čovek dolazio u iskušenje da pomisli da su
Božja obećanja ukinuta zbog strahovitog propusta ljudskog faktora. Odbacivanje
od strane Izraela je tako katastrofalno da se u ovom stihu čak i ne pominje
direktno. To je strahoviti poraz, ali nije Božji. Ne, definitivno krivica nije
na strani Boga kroz Reč! To ne
može biti, to isključujemo iz diskusije bez ikakve rasprave. Zato moramo da
propovedamo tako ekstremno jasno: Niste Jevreji nego lažete (Otk.2,2.9).
Razapinjete Cara slave, Gospoda nad vojskama! To nema veze sa duhovnošću.
6.Ovo je razlog da smo mi hrišćani
teološki bili primorani da idemo ovim putem, da istražimo Pismo i da nađemo
odgovor da je Izrael duhovna realnost i da je pripadnost Božjem narodu po
duhovnoj osnovi. Mnogi vernici to zaboravljaju, ali je to napisano u
pravilnicima njihovih crkava. Članom te ne čini krštenje nego ti si član ako si
to na duhovnoj osnovi, priznaješ učenja Crkve, da da bi to priznavao moraš da
poznaješ. Da bi poznavao moraš da budeš duhovan jer su učenja Crkve duhovna i
ne mogu se telesno razumeti, čak se telesnom čine kao ludost.
7.Ipak i mnogi pored ovih
smernica mnogi postaju članovi crkve po
nekoj drugoj liniji iz raznih drugih razloga, kojima se neprijatelji raduju.
Zato je ova tema o kojoj apostol govori izuzetno aktuelna i mi slobodno možemo
da stavimo umesto Jevrejin, reč vernik.
8.Mi govorimo o duhovnom i telesnom
Izraelu. Takođe govorimo o blagoslovima nasledstva i blagoslovima Jevanđelja.
Ova dva blagoslova se ne smeju mešati. Dakle telesni Izrael ima blagoslov nasledstva koji je ponegde opisan kao oci, očevi. Zbog očeva su mili, to znači zbog nasleđa. Bog blagosilja nasleđe vernih ljudi. Međutim na taj blagoslov ne sme da se oslanja ni jedna duša! Blagoslov Jevanđelja je dat da se oslonimo na njega. Po prirodi stvari oni koji se oslanjaju na blagoslov kroz radosnu vest o Hristu, oni su duhovni Izrael. Dar se sastoji u tome da uopšte mogu da veruju u to, da je to deo njihovog života, bolje rečeno to je sadržaj njigovog života, sam život.
9.Ukoliko neko predstavlja blagoslov naslednog faktora kao blagoslov jevanđelja, on iznosi laž. To je tada bila judaistička jeres, danas je to jeres elitizma, klerikalnog fašizma, klerikalnog nacionalizma itd. Dakle vrlo velika zla nastaju iz toga. Sa druge strane ukoliko neko poriče i neće da prizna blagoslov nasleđa on odlazi u antisemite, nihiliste, agnostike itd. Ukoliko se boriš protiv onoga kroz šta si sam blagosloven, postaješ nezadovoljnik, buntovnik, individualista. Valjda bi trebalo da dobro razgledaš na koje sve načine te je Bog blagoslovio i da mu odaš slavu. Jer ako nekog i ne može kroz Jevanđelje zbog nevere, onda ga barem kroz nasleđe blagosilja, Bog koristi sve što može, svaki kanal da izlije blagoslove na ovaj svet. Nemoj da mu stojiš na putu u tome!
9.Ukoliko neko predstavlja blagoslov naslednog faktora kao blagoslov jevanđelja, on iznosi laž. To je tada bila judaistička jeres, danas je to jeres elitizma, klerikalnog fašizma, klerikalnog nacionalizma itd. Dakle vrlo velika zla nastaju iz toga. Sa druge strane ukoliko neko poriče i neće da prizna blagoslov nasleđa on odlazi u antisemite, nihiliste, agnostike itd. Ukoliko se boriš protiv onoga kroz šta si sam blagosloven, postaješ nezadovoljnik, buntovnik, individualista. Valjda bi trebalo da dobro razgledaš na koje sve načine te je Bog blagoslovio i da mu odaš slavu. Jer ako nekog i ne može kroz Jevanđelje zbog nevere, onda ga barem kroz nasleđe blagosilja, Bog koristi sve što može, svaki kanal da izlije blagoslove na ovaj svet. Nemoj da mu stojiš na putu u tome!
10.Postoji još jedan način na koji
navedeni stih možemo čitati i tumačiti. To je argument po kome postoje mnogi
potomci neznabožaca u vreme koje opisuje Stari Zavet, koji su po verskoj pripadnosti i po tradiciji ubrojeni u
Izrael premda to nisu po krvi. Dakle ne računa se telesnost kao preduslov.
Očito da Izraelca čine nešto više nego njegovi geni. E to što zaista čini Izrailjca, to je ono što iznosimo i što je predmet naše najveće pažnje.
7 Niti su svi deca koji su seme
Avraamovo, nego u Isaku, reče, nazvaće ti se seme.
1.Evo kako Pismo potvrđuje naš
pogled na stvari. Jasno je da nisu svi Avramovi sinovi ušli u lozu sinova
Izraela. On je imao više sinova, od kojih se nekima spominje samo ime u Pismu i
nikakvo potomstvo više. Oni više ne igraju ulogu u duhovnoj stvarnosti, od koje
Pismo Starog Zaveta opisuje sve bitne detalje. Kada nešto nema u Pismu to nije
relevantno. Samo od Isaka imamo neprekinuti niz naslednika do tog vremena.
2.Primera radi, proročanstva
poslednjeg vremena se odnose samo na jednu Crkvu Hristovu. Svi ostali torovi su
potpuno u pozadini priče igraju sporednu ulogu, uključujući čak i pogrešni
verski sistem nazvan Vavilon. To znači da ti možeš da se trudiš koliko god
hoćeš, ali ako te nema u Pismu, nisi dete. Drugo, ako si dete, pa
sigurno ćeš se naći u Pismu. E sad, pošto se deca dosta kritikuju i ne pišu
samo lepe stvari za njih, zato mnogi hoće da budu deca, ali se ili ne traže u
Pismu ili traže da stvari koje ne odgovaraju telesnosti, primene na druge. Kažu
nismo mi Vavilon, a nećemo da budemo ni Jerusalim.
3. Sinovi se
ponašaju drugačije. Oni imaju duha sinovljevskog kojim viču abba, koliko god da
je abba strogo izašao sa njima na sud. Oni su u današnjoj realnosti Boga i Hrista. On su pravi a ne imaginarni
grešnici (Luter). Oni greše neustrašivo, a veruju još jače od toga. To je sveta
istorija u par rečenica.
4.Seme se prevodi isto i kao
nasledstvo. Jasno je kao dan da oni pogrešno na sebe primenjuju Avramovo
očinstvo koji se tako očigledno vladaju drugačije nego Avraam. Avraam je dobio
novo ime kao znak preporoda i novine. Stari je toliko od toga različit da je
smešno i žalosno u isto vreme da se toliko prse svojim poreklom. Bolje
bi nam bilo svakome da se dobro preispitamo da ne varamo sami sebe.
5.Zna se šta
je Božji čovek u istorijskom smislu, zato je jasno šta je on to danas i ko je
to, a ko nije. Seme će se nazvati u Isaku, što znači ne van Isaka. Isak znači
smeško a ne mrgud. Isak je simbol za one u spasenju, u Isusu Hristu. Isak znači
vredan, veran muž, slab ali ustaje, ponizan, krotak, nesvadljiv za izvore koje
je sam iskopao a drugi zatrpavaju. Isak je dvadeset godina molio za trudnoću
svoje žene jer je znao da je nemoguće da ostane bez potomstva zbog obećanja
koja su data ocu i njemu lično. Eto nasledstva Isaka. Sve što je kontra tome
nije unutra.
8 To jest, nisu ono deca Božija što su po telu
deca, nego deca obećanja primaju se za seme.
1.Da li je ostalo išta nejasno nakon ove izjave? Hoće li neko
nakon dve hiljade godina i dalje da se hvali telom, tj. svojom pripadnosti,
svojim spoljašnjim, nacionalnim, verskim obeležjima? To je kao da postoji
fudbalski klub Hrišćanstvo i neko obuče dres i samim time tvrdi za tebe da je
deo tima. Ne. Postoji selektor, postoji trener kojeg treba pitati ko je u timu.
Pa čoveče koji od navijača na tribinama ne bi bio osramoćen da tvrdi da je deo
tima? Šta radi na tribinama?
2.Šta znači deca obećanja? Pre svega da veruju u ta obećanja.
Oni veruju jer su ta obećanja deo njih samih. Oni su rođeni u obećanju. Oni su
predodređeni da veruju. Ne mogu da ne veruju isto kao što ovi drugi ne mogu da
veruju, ne znam šta da im radiš. Ne mogu i neće da veruju taman da iz mrtvih
neko ustane. Hristos verne postavlja sve u Avramovo krilo (Lk.16). U Avramovom
krilu ne vidosmo ni jednog jedinog da vole greh i nasilje, da dižu ruke na brata,
kao Ismael.
3.Jeste omakne im se ruka, pa udare na Egipćana, ali oni to
ubistvo mrze i zakopavaju u pesak. Ne hvale se time. Žale se na slabosti, jer
deca obećanja nisu jaki. Ovi su drugi jaki, mogu oni sami sve. Ne treba njima
Spasitelj niti kontrolor njihovog života, njima je otac đavo, car nezavisnosti.
9 Jer je
ovo reč obećanja: U ovo vreme doći ću i u Sare će biti sin.
1.Da li je
ovo bilo lako verovati? Sari je bilo devedeset. I Avram i Sara su se nasmejali
u sebi za ovu reč. Što je Bog toliko čekao
da im da sina? Zato da ne mislimo da je to jednostavna stvar biti dete
obećanja. Jer videćemo da je dete imalo kasnije potpuno iste životne probe koje
su ovde slikovito, rabinskim tumačenjem Pisma prikazane kao porođaj.
2.Novorođenjem
si dete. Ne telesnim rođenjem. Iskustvo novorođenja može da se izgubi, vera
može da bude ispitana, malo ko veruje kako treba, maltene niko. Da je do Sare i
Avraama bilo i da je Isak zavisio od jačine njihove vere, nikada se ne bi
rodio. Zato je i pisano, doći ću i u Sare će biti sin. Mora da dođe On, tj.
vera. Sara ne bi bila Saara niti Avram Avraam, da nije zatrudnela, jer to znači
otac narodima i majka narodima. Kojim narodima? Pa svim onim pojedincima koji
veruju i tu veru prenose dalje na osnovu koje se rađaju novi novorođenci.
3.Kad neko
nema veru ne može ni da padne, ni da bude iskušan. Ne može ni da greši, niti da
bude u pravu. Ne može niti da postoji jer nije u životu, nije ni dete. Toliko
je nevera samouništavajuća kao fenomen.
10 Ne
samo, pak, ona nego i Reveka, kad zatrudne od samog Isaka, oca našeg.
1.Evo kako se
novorođenje, koje je ovde lepo opisano kao rođenje obećanja, širi dalje.
Novorođeni pravi druge novorođene, zato ovde naglašava da je od samog njega,
koji je na isti način i sam došao na svet. Zato nam dajte propovednike i
učitelje koji su sami deca obećanja! U vreme naših duhovnih otaca se to poklapalo sa fizičkim
rođenjem, jer je bio početak vere i prvi koraci su uvek presudni. Oni su model
našeg novorođenja i novog života.
2.Pogledajmo
kako je izgledalo još jedna trudnoća obećanja. Dvadeset godina je Isak izlazio
napolje ne polje da se moli Bogu da mu žena zatrudni. Em mu je obećano
potomstvo, em mu je žena bila izabrana na osnovu božanskog proviđenja. Dva
faktora obećanja a kao rezultat čak dvadeset godina čekanja!
3.
Novorođenje je uvek čudo milosti, to je očito i smisao tolikog čekanja, da
čovek ni slučajno ne pomisli da je to od njegove snage i planova. Koliko je
žena nerotkinja zatrudnelo tek nakon nekog događaja koji je jasno pokazao da je
Bog koji stoji iza toga?
4.Znači, bilo
je jako bitno da i Avraam i Isaak toliko čekaju, što u stvari predstavlja Božje
čekanje da se pojave Njegovi sinovi. Drugim rečima, kada pomisliš, daj Bože pa
što toliko daješ da Isak čeka, razmisli što ti daješ da Bog toliko čeka! Kad
pomisliš, što Bog toliko odlaže obećanja u tvom životu, pogledaj šta je sa
Njegovim čekanjem da ti napraviš prvi prvcati korak vere! To jest da se rodiš,
da konačno ugledaš svetlost dana.
1.Ovako
nastavlja jedno od jačih mesta u Pismu. Objašnjava se dalje čudo rođenja po
obećanju. Rebeka je kao što smo rekli ne samo zatrudnela po obećanju nego je i
sama bila od obećanja i od znaka da je prava žena od Boga za Isaka. Naravno da
njena trudnoća nije mogla da prođe uobičajenim putem. U to vreme nije bilo
ultrazvuka, ali je bilo vere. Ona je pitala Boga i znala da čuje glas.
2.Kao što smo
pisali, ovde se potvrđuje, nerođeni verom, ne može ni da greši ni da učini
dobro. Kao Adam pre sagrešenja niti znaju šta je dobro ni šta je zlo. Ovo mesto
u Pismu dokazuje da je Hristovo delo milosti anuliralo, a ne poništilo grešnost
čoveka. Jedno je delovati nečemu nasuprot kao da ga nema. Kad dobar teniser
igra tenis, deluje kao da su mu svi protivnici slabi. Drugo je ako bi Hristos
jednostavno izbrisao čovekovu grešnost od utrobe majke. To bi bilo jednostavno
ali ne najbolje rešenje. Hristos čini uvek najbolje.
3.Mi znamo po
Pismu da je dete u utrobi majke već sa grešnim sklonostima i prirodom. Ovde
Pismo kaže da deca nisu učinila dobra ni zla, to znači da se nisu okaljali
nikakvom krivicom kao što neki uče, pa kažu da decu zbog toga treba krstiti. To
nije naše učenje. To sa druge strane znači da deca nisu bez zla u sebi samima,
ali Hristovo delo milosti se odnosi i na fetus. Tolikoje dalekosežno da čuva
decu van dobra i zla. Jer principijelno bi sotona mogao da položi pravo, što
naravno i čini, na svako ljudsko biće koje dolazi na svet jer je grešno u sebi.
To znači da još u urobi majke trebamo milost.
4.Preneseno na duhovno, mi živimo po milosti i
pre nego što smo novorođeni ili pre nego što smo obraćeni, tj. postali vernici.
Vremena neznanja nam se ne računaju u greh, jer Hristos je to platio.Tek kroz veru
čovek je rođen da čini ili dobro ili zlo. To dobro ili zlo je u stvari vera ili
nevera, jer je samo vera dobro a nevera je jedino zlo. Iz ta dva izvora
proističu sva druga ostala dobra ili zla. Reći za čoveka koji još nije ni čuo
Jevanđelje, da greši ili da čini dobro nema smisla u odnosu na nauku o veri.
5.Kao što smo
to sa puno reči objašnjavali u drugom i trećem poglavlju to su sve do jednog
lažni vernici koji neobaveštene ljude osuđuju, a sami su krivi za njihovu
neobaveštenost.
6.Drugo, kako
ćeš poučavati dete da bude poslušno i drži Zakon, ako još nije ni rođeno?
Vaspitanje počinje rođenjem deteta, jer nećeš trudnom stomaku davati pouke i
objašnjavati principe. Daj da se dete rodi pa ćemo mu reći šta je vera, a šta
nevera! A deca su se koškala između sebe u stomaku majke. To je Pavle izostavio
da pomene, jer je nebitno za to što hoće da kaže ovde. Mi bi o tom koškanju
mogli da kažemo da predstavlja grešni život nesloge neobraćenih; a isto tako
može da znači dualizam ljudske prirode, tj. dvostrukost egzistencije čoveka. U
apokrifnoj Ezrinoj knjizi se ovaj događaj rođenja blizanaca tumači i kao staro
i novo doba.
7.Božja
naredba po izboru je ovako kako stoji nejasno u našem jeziku. Srpski vladika je
preveo: Da ostane onako kako je Bog odredio. To je mnogo jasnije. Ovde
stoje dve reči koje su u osmom poglavlju obeležile početak velike teme o
izboru. Jedna je izbor a druga predodređenje.To je upravo onako kako stoji u
tom nejasnom prevodu samo u drugom redosledu: prvo dolazi izbor a onda
predodređenje. To je toliko slično da se upotrebljava sinonimno.
8.Dakle u
osmom poglavlju smo odredili neke početne tačke nauke o izboru. To su dva
paradoksa o izboru svih ljudi i o izboru određene grupe. Tamo smo rekli da
izbor određenih osoba predstavlja sliku u okviru izbora svih ljudi. Ovde takođe
vidimo da prvo dolazi izbor kao božansko delo milosti a onda nakon toga dolazi
predodređenje koje u sebi ima elemente naredbe, kao što je to vladika dobro
preveo po smislu našeg jezika. Dakle postoji razlika između izbora i
predodređenja da možemo da kažemo da izbor predstavlja delo čiste milosti bez
udela čoveka, a predodređenje tj. određen broj ljudi koji su poslušni i verni
je samo pokazatelj tog dela milosti. Jer kada niko ne bi verovao i držao se
Božje naredbe, ne bi se videlo da je Bog taj koji stoji iza izbora.
9.Znači deca
ništa nisu napravila ni za kaznu ni za nagradu, zato je jasno da je izbor
potpuno van čovekovog dosega. To je čista milost, bez objašnjenja, bez razloga.
Izbor kao veliko Božje delo i zasluga stoji samo za sebe svojim sjajem kroz sva
vremena bez da mu se šta može dodati i oduzeti.
12 Ne za dela, nego Onog radi koji poziva reče joj se:
Veći će služiti manjem,
1.Ovde se potvrđuje nauka o izboru, da nije od dela i da se
ne može uticati na to. Nije pitanje zasluge niti kazne, nego stvara atmosferu
moralne neutralnosti, kao što su je deca Hristovim deloma imala u utrobi. Ne bi
bilo nikakve neutralnosti da nije Hristos platio. Neutralnost nije jednostavno
izboriti, govorimo slikovito u političkom smislu. A neutralne zemlje su poznate
kao slobodne i ugodne za život, to nam je Hristos omogućio.
2.Većina prevoda u ovom stihu vide kao onog radi kojeg se to
dešava kao Boga. Manji deo prevoda vide onog koji je pozvan, izabran. Grčki
doslovno je to glagol pozivajućeg. Izbor prevoda je ne na osnovu same
gramatičke logike, nego na osnovu celine.
3.Dakle nauka o izboru u centru vidi Boga kao suverenog,
Onoga koji nikog ne pita za savet i deluje po svojoj premudrosti i izboru. Ovo
je nedodirljivo i neshvatljivo za ograničena bića i predstavlja tajnu koja nije
u svakoj pojedinosti nama otkrivena. Mi možemo da pričamo o onom što nam je
tome Bog otkrio i dao da se time bavimo.
4.Međutim utisak je da može i drugačije da se čita, a to je
da je u centru izbora takođe izabranik. Da Gospod sve čini radi svojih
izabranih.
5. Veći će služiti manjem, iskače izvan pravila. U prepisu
stoji čak da će veći biti rob manjem. To je svakako uspomena na Davidovo vreme
gde se ova reč ispunila, kao i mnoge druge date Izraelu. Tada je David pokorio
Edom, potomke Ezava i dao je da rade na različitim javnim gradilištima za
potrebe izrailjske države.
1.Ovo
je reč iz Malahijine knjige i predstavlja pojačavanje izjave iz
prethodnog stiha. Za današnjeg čoveka zvuči sablažnjavajuće da
Bog nekog mrzi. Ovde nikako ne smemo da izgubimo iz vida, da je
istorija o Jakovu i Ezavu, još pre njihovog rođenja slika duhovnih
stvarnosti.
2.Tako
da je sigurno da se ovde ne radi o kvalitetima ova dva brata, tj.
naroda. Niti su svi Izrailjci ispravni, niti svi Edomljani odbačeni.
U Malahiji Bog jednostavno obraća pažnju svog naroda na to da je
proročanstvo staro 1800 godina našlo svoje ispunjenje, tj. da je
pouzdano ono što je rečeno. To se u ono vreme moglo primetiti, da
je položaj Izraela bio mnogo bolji nego Edoma, pored svih nevolja
koje su prošli.
3.Smisao
navođenja Malahije ovde je u tome da pokaže delo Božjeg izbora kao
delo proviđenja u kome se unapred vidi razvoj i napredak pojedinaca
i nacija. U tom smislu je izbor nepogrešivo delo na koje se možemo
potpuno pouzdati u vreme najtežih okolnosti.
4.
Jakov i Isav stoje ovde kao slike za spasenje milošću i pravo
bogosluženje sa jedne strane; a kompromisnu religiju sopstvenih
zasluga sa druge strane. Takođe se potvrđuje na primeru susednog
naroda, kolike konkretne prednosti imaju Jevreji u svom posebnom
odnosu u koji ih je Stvoritelj doveo bez njihovog udela. U Malahiji
Bog očekuje da mu se vrati mali deo one ljubavi koje On ima za
Izrael.
5.
Posmatrano sa strane Božje ljubavi koja se pokazuje u slobodnom
izboru, možemo ispravno da posmatramo ovu izjavu. Dakle On koji voli
sve narode i svu svoju decu, je putem svog izbora, time što se
odlučio za Izraela i pored njihovih velikih mana, otišao još korak
dalje u svojoj ljubavi. Jer da bi Njegovo delo preko izabranika išlo
dalje On mora da se na neki način ogradi od drugih koji nisu
izabranici. To je kao majka koja mora da se koncentriše na jednog
sina, da bi se održao plan spasenja i religija. I tu je Rebeka slika
Boga, jer je više voljela Jakova zbog njegovih karakternih crta koje
su bile jasan znak da je proročanstvo bilo pouzdano. Rebeka je bila
u tome mudrija i dalekovida u pogledu budućnosti naroda kome su oni
praroditelji, tj. nas.
6. Da
bi i Mesija mogao da dođe morali su se napraviti rezovi u istoriji.
I potop i svi sudovi su bili odraz ljubavi na drugi način. Ko od nas
može da pretpostavi i oseti koliko je Bogu bilo teško da omrzne
Isava, tj. da ga ograniči da ne bi upropastio i sebe i ostale
narode? Time što je jednom narodu dato znanje, drugima je uskraćeno
kao i sve ostale spoljašnje prednosti koje je poklonio izabranima.
To pravljenje razlike i svesno udaljavanje naroda iz svoje
prisutnosti izaziva Bogu velike duhovne patnje. To se vidi na krstu,
gde je odlučio da gnev pogodi Božjeg sina. Tu je Izav slika Hrista,
jer ga je „omrzo“ da bi spasio Jakova, tj. ljubio ga.
1.Grešno
zaključivanje ide tim putem da sebe opravda a druge okrivi. Jer kada
se pojave ovakve stvari, teške za razumeti i verovati, tada čovek
mora da ide ili stazom daljeg poverenja ili da se udalji od Boga.
Nama ne pada na pamet da Bogu pripisujemo bilo kakvu nepravdu jer je
On po definiciji apsolutno pravedan. Tu se vernik često mora
izboriti sa sopstvenim ograničenjima i emocijama i verom pobediti.
Ta vera je ništa drugo nego znanje o tome kakav je On.
2.Ovde
se jednostavno želi istaći da je Bog u svojim odlukama, namerama,
izbornoj milosti apsolutno suveren i nezavisan. U okvirima vere nema
mesta za diskusiju sa Bogom, kao što stoji u Korinćanima da Bog
nikoga ne pita za savet. To nije demokratija nego teokratija u kojoj
mi delujemo, mislimo i verujemo. Međutim prvo verujemo, a onda
delujemo. Mi verujemo da je Bog pravedan i da je dobar i o tim
pitanjima nema diskusije, čak kada se i kriju pod maskom nekih
drugih teoloških rasprava slične onoj koju je Samarjanka pokrenula:
Gde je ispravno mesto gde se treba moliti?
3.
Bog zna šta radi, u stvari Bog je jedini koji radi. Na nas se reč
rad ne može primeniti u pitanjima spasenja. On radi a mi verujemo
ili daleko bilo, ne verujemo. Njegovo je da radi, a naše da
verujemo. Njegovo je da poklanja a mi da primamo, tj. ne odbacujemo.
Njegova je pozicija apsolutnog vladara, naša sluga koje sami po sebi
nemaju vrednost. Zato oni koji mu dolaze u devet sati ujutro raditi i
oni koji dolaze sat pre kraja radnog vremena, primaju istu platu
(Mt.20). Zato Bog Duha ne daje na meru. Ili imaš ili nemaš. Nema
sredine.
1.Pitanje
izbora je jako tesno povezano sa pitanjem milosti. Jedini razlog
zašto se milost nekome dešava je sama milost. Milost je kao i izbor
neobjašnjiva, jer da može da se i malo objasni ne bi više bila
milost.
2.Mojsije
je ovaj odgovor dobio kada je pokušao da se umeša u delo milosti
time što je istovetno tome što je Pavle ovde učinio, ponudio svoj
večni život u zamenu za jednu priliku više za njihov narod. Bog im
kaže, ne zaboravite ko je Spasitelj. Žrtva jednog čoveka ili
anđela ništa ne može da doprinese.
3.Ovo
Hristos ovde kaže. Nije li on krstom pomilovao celi svet? Jeste.
Nije li izabrao celo čovečanstvo. Takođe jeste. I tako ima pravo
da kaže da koga On hoće da pomiluje, jer hoće sve. Zbog samo jedne
ovčice ostavlja devedeset devet u pustinji! Time pokazuje da hoće
sve i da se Njegovo delo spasenja odnosi na sve ljude. Na sve se
izlilo spasenje.
4.U
pogledu nauke o izboru je to jasna istina, da je svaki čovek
Hristovim delom obožen, postao familija Božja. Reč smilovati je
doslovno sažaljenje. Hristos se sažalio nad čovečanstvom.
5.Ovde
se ističe da je Njegovo delo pomilovanja, sažaljenja jednom za
svagda. Ne samo da je za sve nego je za sva vremena.
1.Dakle čovek je ovde
stavljen na suprot Bogu kao nesuveren, nesamostalan, zavistan, pod
zavetom poslušnosti.
2.Hristos je taj koji hoće
da spasi svakog čoveka. To je neosporna istina. Nema ni jednog kojeg
On ne voli, niti vernik niti nevernik. Niti dobar niti loš kao što
su Jakov i Isav u trbuhu. On je upravo doveo čovečanstvo u takvu
poziciju fetus-nevinosti.
3.Hristos je taj koji
trči. On je pokazan kako svojom ljubavlju vuče, ljubi ljubavlju
večnom. Kao što je napisano vuci me, trčaćemo za tobom
Pes.1,4. Dakle slika onoga koji
ide napred i vuče trečeći. Takođe u Otkrivenju 144.000 idu za
Jagnjetom, On ide napred.
4.Još
jedna lekcija o milosti izbora je potpuna nemoć čoveka i svemoć
Boga. Nemoć je vrlo dobra za razumeti i prihvatiti jer se time čovek
više oslanja i više je u stanju primiti i obaviti. Fariseji su bili
stalno u poslu i žurbi. Odavali su sliku zauzetih važnim poslovima.
Upravo to ih je razotkrivalo kao ljude malog poverenja u Boga i
velikog u sebe i svoje sposobnosti. Vernik ima vremena, sve čini u
svoje vreme kao što sat što otkucava.
17 Jer Pismo govori
Faraonu: Zato te isto podigoh da na tebi pokažem silu svoju, i da se
razglasi ime moje po svoj zemlji.
1.
Ovde dobijamo poslednju nauku o izboru, koja je već započeta u
stihu o Isavu. Dakle, da li postoji dvostruka predestinacija, tj. da
Božji izbor uključuje i primanje i odbacivanje? Da li postoje ljudi
koje Bog unapred odredio za propast?
2.
Pre toga zapažamo da smo na mestu koje je vrlo interesantno za
učenje o inspiraciji. Ovde se umesto da Bog ili Mojsije kaže
faraonu, navodi da Pismo govori faraonu. Ovo Sveti Duh sa namerom
čini na više mesta u poslanicama, da bi podvukao autoritet Pisma.
Kako se ljudi onda usuđuju da tvrde da je to promenjeno, to ne važi
itd. Kao da Bog ne kontroliše Pismo? Pismo govori je isto što i Bog
govori. Dakle to je ta živa reč, njen autoritet i poreklo.
3.Mi
uglavnom obraćamo pažnju na negativnu stranu priče o faraonu, tj.
kako mu je Bog otvrdnuo srce. Međutim ovde se otkriva da je milost,
strpljenje i sažaljenje prethodilo tome. Iz istorije je poznato da
je prethodnik ovog faraona, koji je dao da se ubijaju deca Izraelaca,
vladao tako kratko da mu i ime nije zapisano u registru faraona.
4.Bog
je ovog čoveka podigao da se vrati pravda i milost. Koliko je
stpljenje sa celom faraonskom linijom nakon tolikog zločina i
nepravde! Znači da je moralo u generaciji ovog faraona da se odigra
nešto posebno i to je unapred tako određeno. Okolnosti su dostigle
tu tačku gde više nije moglo da bude neutralnosti.
5.Sada
mi kažemo sledeće: Jeste Hristos umro za sve ljude i milost se
jasno izlila na sve. Istovremeno Hristos nije umro za sve grehe.
Postoje namerni prekršaji i prestupi koji moraju biti kažnjeni, po
Zakonu. Po Pismu. Sve se stvari dešavaju da bi se ispunilo Pismo.
6.Jer
neverstvo i tvrdoća su upravo dokaz prethodne vere i milosti. Nikako
nije mogao faraon toliko da otvrdne da mu nije toliko očigledno
pokazana Božja ljubav i moć. On je upao u stanje gde više nije
mogao ni da zavoli niti da se uplaši. Hipnotičko stanje zbog silnih
kompromisa sa grehom.
7.Obzirom
da je to tako verujemo da ne postoji dvostruka predestinacija, nego
samo jedna. Jedno delo proviđenja, jedan plan, dobre misli i namere
za sve ljude. Postoji milost, postoji i granica milosti. Postoji i
stanje izvan milosti, gde vidimo tvrdoću i kaznu.
8.Deveto
poglavlje je zadnjih petsto godina predmet mnogih diskusija u vezi
učenja o izboru. Obično se tada govori o učenju o predestinaciji,
predodređenju. Postoje dve glavne strane ove diskusije. Jedna je
kalvinistička koja naglašava Božju suverenost i predodređenje,
druga strana se obično naziva ariminijanizam koja naglašava
slobodan izbor vernika i udeo vere u spasenju.
9.U
ovoj diskusiji je vrlo često bilo ekstremnih mišljenja i sa jedne i
druge strane. Ekstremni kalvinizam ili hiperkalvinizam koji uči
dvostruku predestinaciju, dakle predodređenje ljudi za spasenje i
paralelno sa time predodređenje za propast, se često uzima kao
primer za celu kalvinističku struju u hrišćanstvu. Međutim to je
daleko od istine. Kalvinizam je ime jedne časne i biblijske nauke sa
kojom bi svaki vernik trebao da stekne lično iskustvo.
10.Što
se tiče arminijanističkih pogleda, oni preovladavaju u
protestantizmu. Moglo bi se reći da je ova struja, posebno u vreme
Veslija, odnela pobedu u ovoj diskusiji i da je dala dobre biblijske
argumente. Međutim, to ne znači da bi se svi mi automatski trebali
odrediti za tu stranu. Potrebno je upoznati šta kalvinisti o tome
uče i ići putem ne konfrontacije nego usklađivanja. Jer postoje
mnoge istine Jevanđelja koje se mogu iznositi samo putem
usklađivanja naizgled suprotnih izjava Pisma. Mi tada govorimo o
teološkim paradoksima, gde paradoksija ima pozitivno značenje.
11.Jer
ne možemo poreći da i jedna i druga strana zastupaju biblijsku
nauku što će se pokazati u narednim stihovima. Sa druge strane
pogledajmo plod kalvinizma. Zar se istorijski nije pokazalo da je to
dobar i pozitivan pravac? Najmanje iz tog razloga treba mu odati
poštovanje time što će pažljivo biti proučeno i ispitano i nakon
toga ono što je dobro zadržano.
12.
Ukoliko se vratimo na pitanje faraona i toga da mu Pismo govori,
nalazimo da je ovo mesto, pored što je važno za pitanje autoriteta,
tj. inspiracije, takođe ne manje važno za pitanje interpretacije.
Zapazimo razliku između toga kada faraonu govori Mojsije ili kada
mu govori Bog i sa druge strane kada mu govori Pismo. Jer ovo prvo je
događaj u realnom vremenu, ovo drugo je zapisani izveštaj.
13. Kada Mojsije
govori faraonu, tada govori njemu; kada Pismo govori, tada govori
nama. Kao što je za faraona apsolutno primenjivo i obavezujuće,
ništa manje nije za nas. Naučnici Pisma, koje danas nazivaju
skolarima se bave time šta Pismo govori njemu tj faraonu, u kojim
okolnostima itd. Na taj način je nosilac skolarske interpretacije,
egzegeza, tekstualna interpretacija, dakle šta Mojsije govori
faraonu. Kao drugo tu je hermenautika i pravila koja se bave
okolnostima razgovora sa faraonom. Na taj način se izvode zaključci
šta nama Pismo kaže. Egzegeza pokušava biti objektivna i vrlo
blizu tog prvobitnog značenja teksta. Hermenautička pravila bi nas
trebala dovesti do toga da tom značenju damo naš smisao u odnosu na
okolnosti i ciljeve teksta. I u tome mora biti subjektivna jer već
ima okvire, predstave i postavke. Rabinska hermenautika isti tekst
vidi drugačije nego mesijanska itd.
14. Ako bi imali pred
sobom hrišćanskog skolara on bi ovaj odeljak Pisma gde se govori
faraonu vrlo dobro mogao da sažme u par rečenica o smislu i
značenju. Dakle Jevreji o kojima Pavle piše, čije su prednosti
neosporno dokazane, imaju ubeđenje da je pripadnost toj naciji samo
po sebi dovoljno da bi imali pozitivan odnos sa Bogom. To znači oni
su prihvaćeni kao Jevreji i cela priča se sastoji u tome da se bude
dobar Jevrejin. Ovakav stav stoji na suprot hrišćanskom učenju o
tome da su ljudi prihvaćeni ne na osnovu toga šta su oni, nego na
osnovu toga šta je Bog za njih učinio.
15.Dakle da bi se
hrišćanska poruka širila treba se oboriti ovaj judaistički pogled
i to na osnovu Pisma koji obe vere vide kao autoritativno. Time što
je Bog rekao Mojsiju da će se smilovati na koga hoće, govori se u
prilog hrišćanske nauke o milosti, jer se tu upravo odnosilo na
Jevreje koji su bili ispod brda Sinaj. Dakle i pored što su Jevreji
potrebno im je pomilovanje. A bez Jevanđelja o Hristu je pitanje
pomilovanja previše zamagljeno. To je snaga naše poruku, objašnjava
vrlo jasno.
16.Šta bi nam skolar onda
rekao u vezi toga zašto se sada u ovoj Pavlovoj disputaciji sada
pojavljuje faraon? Jer on nije Jevrejin. Šta to dokazuje sada
ukoliko na primeru faraona možemo nešto da dokažemo? Jer ako je
naša skolarska hermenautika bila u jednom stihu, moramo istu da
zadržimo i u drugom. I u tom stihu bi morali da pobedimo jevrejsku
hermenautiku, koja Pavlove spise ne priznaje za autoritativne.
17. Jer za Jevrejina,
pokazati da je faraonu srce otvrdnuto Božjom intervencijom, da je
odbačen, je samo potvrda da su u pravu, da se treba postati Jevrejin
da bi bio prihvaćen. Naravno da je odbačen, jer je neznabožac i uz
to se još podigao na sveti narod. Ukoliko je neznabožac prijatelj
Izrailja, po njihovoj nauci je on tada „pravednik iz nacija“ i
ima jedan status sličan prihvatljivom. Primer za to su ljudi koji su
pomagali Jevreje za vreme Holokausta.
18. Dakle neznabožac i
još neprijatelj Izraela! Car Egipta što je sinonim za greh, kakvo
je čudo što je odbačen! U čemu je sila pavlijanskog argumenta?
19. Bez da se odričemo
hermenautike, egzegeze i još manje naših poštovanih skolara, koji
zaslužuju čast za svoju učenost, moramo ovde na ovom mestu da damo
prednost i prioritet nadahnuću, uticaju Svetog Duha koji često
nazivamo prosvetljenje. Jer nauka sama po sebi vrlo često propusti
da vidi ono što samo Sveti Duh čoveku može da pokaže. Izuzetno je
malo komentatora, skolara koji su na ovom mestu videli Pismo i silu
Božju. Previše je oslanjanja na ratio umesto poniznog
traženja istine na Izvoru.
20. Sila Pavlovog
argumenta, uništavajuća za prevaziđene predstave o spasenju, je
bila upravo u tome što je faraon mogao uopšte da bude odbačen.
Kako može da bude odbačen, kako da mu srce bude otvrdnuto, ako pre
toga nije primljen i ako pre toga nije imao mesno i meko srce? Otkud
to faraonu draga braćo iz naroda Izrailja?
21. Jer tamo Bog kaže
Mojsiju za Izrael da bi morali biti pomilovani, a ovde za faraona
Pismo da će biti odbačen. Međutim pre nego mu to kaže, obraća mu
se da ga je postavio da na njemu pokaže silu svoju i da mu se ime
razglasi po celoj zemlji. Preko faraona! Potpuno iste reči kao za
Izrailja!
22. Neko može da da
primedbu da je Bog preko kazni hteo da se proslavi preko faraona. To
bi onda svakao bilo učenje o dvostrukoj predestinaciji. Mi imamo
dosta više dokaza da Bog ima za sve ljude dobre namere i da mu je
žao kažnjavati. Kazna dolazi tek posle neverstva. A šta je to pre
neverstva što može da poveruje? Što ima šansu, što ima srce,
bez obzira kojoj naciji i veri pripada?
23.To je upravo to delo
milosti bez dela zakona i nacionalnog ili drugog statusa. To je
status u Hristu još i pre nego što je duša poverovala. To je kraj
judaizma, kraj skolaristike! Njegovo delo na srcu čovečanstva, to
je pre nego što smo poverovali smrt Njegova i uračunata pravda. To
je činjenica da može i nevernik i nečisti da bude odbačen kao i
vernik i čisti! Upravo to je sila i strah Gospodnji koj je početak
mudrosti.
24. Ima li danas
propovednika koji će objasniti narodu da smo ti i ja taj faraon? Jer
ako ne vidiš na mestu faraona sebe ili faraona na svom mestu, jesi
li ti u Pismu i u sili vere? Više Duha a manje naučnosti! Jer
skolari idu u istoriju, idu u događaj i oslanjaju se na pravila
tumačenja. Mi idemo u Pismo, mi smo već u Pismu.
18 Tako, dakle, koga hoće miluje, a koga hoće otvrdoglavi.
1. Na ovom mestu bi bilo dobro da sažmemo sve što smo videli u vezi nauke o izboru. Kao prvo svi su ljudi izabrani. Neki smatraju da ovaj tekst govori suprotno od toga, jer eto neke ljude Bog unapred otvrdnjava. Mi takve pitamo: Kako mogu da otvrdnu uopšte neki, ako su od početka tvrdi? Može da otvrdne samo ono što je prvo bilo meko. Kako je postalo meko ono što je zlo, kao što je priroda čoveka? Mi tada govorimo o delu milosti kroz Isusa Hrista koji je u samoj prirodi čoveka stvorio meki i pravedni deo, ne stvaranjem, jer je ono propalo, nego novim stvaranjem tj. otkupljenjem.
2 Drugo: Takođe je istina da je Bog određenu grupu ljudi odabrao. Jer ako stvari ne vidimo tako onda ne bi mogli da objasnimo zašto je neko miljenik, kao što je to pisano za Izraela. Ako ga pomiluje iz nekog drugog razloga osim same Njegove dobrote izbora, onda više nije po milosti. Ako ima neki razlog zašto neko veruje, zašto je neko poslušan, dobar i čestit, onda više nije po milosti. Milost je bezrazložna i leži u samo Božjoj dobroti i pomilovanju.
3.Treće: Ta izabrana grupa ljudi kao jedina na ovom svetu može da se nazove Izrael. Bilo kakvo drugo pripisivanje duhovnih prednosti, osim putem vere i dara izborne milosti je nezakonita. Zto mi kažemo da je izabrani narod Izrael, a poričemo da je Izrael izabrani narod.
4 Četvrto: Jer ne postoji ni jedna izabrana nacija u smislu Jevanđelja. To je utisak koji baca pogrešno svetlo na izjave Pisma. Kao nacija ni jedan narod nije primio duhovne blagoslove i prednosti duhovnog rasta i zajedništva sa Bogom. Jevrejska nacija je u sebi imala izabrane pojedice, na kojima se ispunjavaju izjave Pisma.
5. Peto: Postoji samo jedna nacija koja je izabrana u smislu nasleđa, kao i jedan religijski pokret koji je u ovo vreme izabran u smislu nasleđa. Međutim niti jedna nacija i niti jedan pokret nije kompletno sastavljen od izabranika. Neverstvo isključuje pojedinca iz milosti izbora.
6.Šesto: Razlog izbora Jevreja je bio Hristos; razlog izbora Crkve je prorečeni narod pravednika koji će pobediti zver i ikonu zveri (Otk.13). Dakle svako je pozvan da se dobro preispita, da li su blagoslovi koje uživa zbog vere ili pored njegove nevere.
7 Sedmo:Jer ako on i pored svoje nevere, neposluha i kršenja principa Zakona biva blagosloven, da nije on možda kao Faraon egipatski postao samo most preko koga će izabrani preći u radost svog Gospodara? Da nije on možda taj koji bi samo pokajanjem mogao ponovo da se vrati u milost izbora i Jevanđelja, da počne ponovo da se uzda ne više u sebe i to što ima, nego u Boga i Njegovo delo izbora?
1. Na ovom mestu bi bilo dobro da sažmemo sve što smo videli u vezi nauke o izboru. Kao prvo svi su ljudi izabrani. Neki smatraju da ovaj tekst govori suprotno od toga, jer eto neke ljude Bog unapred otvrdnjava. Mi takve pitamo: Kako mogu da otvrdnu uopšte neki, ako su od početka tvrdi? Može da otvrdne samo ono što je prvo bilo meko. Kako je postalo meko ono što je zlo, kao što je priroda čoveka? Mi tada govorimo o delu milosti kroz Isusa Hrista koji je u samoj prirodi čoveka stvorio meki i pravedni deo, ne stvaranjem, jer je ono propalo, nego novim stvaranjem tj. otkupljenjem.
2 Drugo: Takođe je istina da je Bog određenu grupu ljudi odabrao. Jer ako stvari ne vidimo tako onda ne bi mogli da objasnimo zašto je neko miljenik, kao što je to pisano za Izraela. Ako ga pomiluje iz nekog drugog razloga osim same Njegove dobrote izbora, onda više nije po milosti. Ako ima neki razlog zašto neko veruje, zašto je neko poslušan, dobar i čestit, onda više nije po milosti. Milost je bezrazložna i leži u samo Božjoj dobroti i pomilovanju.
3.Treće: Ta izabrana grupa ljudi kao jedina na ovom svetu može da se nazove Izrael. Bilo kakvo drugo pripisivanje duhovnih prednosti, osim putem vere i dara izborne milosti je nezakonita. Zto mi kažemo da je izabrani narod Izrael, a poričemo da je Izrael izabrani narod.
4 Četvrto: Jer ne postoji ni jedna izabrana nacija u smislu Jevanđelja. To je utisak koji baca pogrešno svetlo na izjave Pisma. Kao nacija ni jedan narod nije primio duhovne blagoslove i prednosti duhovnog rasta i zajedništva sa Bogom. Jevrejska nacija je u sebi imala izabrane pojedice, na kojima se ispunjavaju izjave Pisma.
5. Peto: Postoji samo jedna nacija koja je izabrana u smislu nasleđa, kao i jedan religijski pokret koji je u ovo vreme izabran u smislu nasleđa. Međutim niti jedna nacija i niti jedan pokret nije kompletno sastavljen od izabranika. Neverstvo isključuje pojedinca iz milosti izbora.
6.Šesto: Razlog izbora Jevreja je bio Hristos; razlog izbora Crkve je prorečeni narod pravednika koji će pobediti zver i ikonu zveri (Otk.13). Dakle svako je pozvan da se dobro preispita, da li su blagoslovi koje uživa zbog vere ili pored njegove nevere.
7 Sedmo:Jer ako on i pored svoje nevere, neposluha i kršenja principa Zakona biva blagosloven, da nije on možda kao Faraon egipatski postao samo most preko koga će izabrani preći u radost svog Gospodara? Da nije on možda taj koji bi samo pokajanjem mogao ponovo da se vrati u milost izbora i Jevanđelja, da počne ponovo da se uzda ne više u sebe i to što ima, nego u Boga i Njegovo delo izbora?