16. 03. 2016.

Pravda vere za sve narode (9, 19 - 33)

19 Reći ćeš mi: Zašto nas još krivi? Jer ko se može suprotiti volji Njegovoj?

1.Ovaj odsek u Pismu je jedan od težih za razumevanje. Pismo je duhovno a mi smo kao čovečanstvo telesni, bez ijednog pojedinačnog izuzetka. Tako da niko od nas ne može sebe da izuzme iz ovog pitanja. Kod svakog od nas se javljaju slična pitanja koja proističu iz našeg grešnog statusa. Pojava ovakvih pitanja, koja možemo slobodno nazvati pogrešna pitanja, nije zla sama u sebi. Naprotiv, mi ne možemo da sprečimo da se ona u nama pojavljuju, a to što ne može da se predupredi za to se nije odgovorno.

2.Dakle pogrešna pitanja se pojavljuju, ali je presudan stav onoga u kome se pojavljuju. Zapazimo da ovaj fiktivni sagovornik ne pominje Božje ime, nego kaže samo on. Poznato je da oni koji okreću leđa Bogu nerado upotrebljavaju njegovo ime (Bengel). Upotreba reči još takođe ukazuje na to da se radi o osobi sa buntovničkim stavom.

3. Nakon što smo u prethodnom odseku konstatovali Božju apsolutnu suverenost pojavljuje se opasnost da neko tu božansku poziciju dovede u protivrečnost sa Njegovom ljubavlju. U grčkom prepisu je glagolsko vreme takvo da se može prevesti i ovako: Ko se još suprostavio Njegovoj volji? Dakle radi se o buntovništvu ne nekoga ko ne poznaje istoriju Božjeg postupanja sa čovečanstvom, nego upravo vernika.

4. Kada smo govorili o nauci o izboru, tada smo napomenuli da kalvinistički hrišćani stavljaju akcenat svog iznošenja na božansku suverenost, Njegovo veličanstvo i nedodirljivost. I tu su oni u pravu i trebaju se saslušati šta imaju da kažu o tome. U kritici kalvinizma nestrpljivo i nepravedno se svim kalvinistima pripisuju ekstremna stanovišta o izboru, gde se gotovo potpuno isključuje uticaj čovekove slobode izbora. To je ustvari stav samo jedne struje koja se često naziva hiperkalvinizam i nije ispravno primeniti je na celi ovaj izuzetno pozitivan pokret i učenje.

5.Radi se samo o tome da kalvinisti jednom aspektu božanskog dela izbora daju veći naglasak. Nasuprot njima arminijanci stavljaju naglasak na pitanje slobode izbora svakog čoveka. Stihovi u ovom odseku su najčešće upotrebljavani u kontraverzi oko predestinacije i bili su u istoriji, a i dan danas predmet opširnih diskusija. 

6.Prevagu u ovoj kontraverzi je doneo Džon Vesli (John Wesley) koji je stao na stranu koja naglašava čovekov slobodni izbor. Unutar samog metodističkog pokreta je postojala jaka kalvinistička struja predvođena jednim od najjačih propovednika u istoriji hrišćanstva Džordž Vajtfildom (Whitefield). Posmatrajući iz perspektive našeg vremena deluje da je veći blagoslov i istorijska potvrda kroz iskustvo Zapadne crkve na strani onih koji su kasnije nazvani arminijancima po učitelju Pisma Jakobu Arminiusu. Sama diskusija se naziva kalvinističko arminijaska kontraverza.

7. Mi ovde zastupamo stav usklađivanja jedne struje hrišćanstva sa drugom. Šteta dolazi od zastupanja ekstremnih pozicija u okviru ova dva velika učenja. Sada se nalazimo na mestu u Pismu koje vrlo često koriste kalvinisti da bi odbranili svoje učenje o izboru. Kalvinisti za razliku od ovog imaginarnog sagovornika, prihvataju božanski izbor, pokoravaju mu se i vole ga. Na taj način su primer za sve hrišćane.

20. A ko si ti, o čoveče! Da protivno odgovaraš Bogu? Eda li rukotvorina govori majstoru svom: Zašto si me tako načinio?

1.Ovde je parafraziran Isaija 29,16 gde govori protiv racionalista i deista svog vremena. Dakle protiv ljudi koji smatraju da se mogu sa svojom logikom postaviti iznad božanskog autoriteta. Ovi stihovi su nepodesni za kritiku arminijanaca koji po pravilu nemaju problem sa autoritetom Boga i Reči. 

2.Jedna druga pozicija se ovde razotkriva. Način na koji ljudi posmatraju sami sebe određuje ih u odnosu na Boga. Takođe vredi i suprotno. Mi kažemo da teologija određuje antropologiju i suprotno. Veoma mnogo toga što se danas iznosi kao učenje deluje kao vrlo pobožna nauka, a u stvari je prožeta istim ovakvim neverstvom. 

3.Ovde vidimo da je sama diskusija o pozicijama neverstva vrlo štetna. Postoji razlog da se oštro postupi prema nekim pitanjima koja idu predaleko. Kada bi se to češće činilo ostalo bi mnogo više prostora za prava pitanja vere i cela atmosfera bogosluženja bi bila čistija i podsticajnija. Ljudi koji su pozvani da poučavaju druge treba da se mole za duh razlučivanja i da prepoznaju neverstvo u njegovom korenu, da ne bi nikako dopustili da se razvija. 

4.Čovekova pozicija u odnosu na Boga je uvek podređena, zato mi neke stvari nazivamo svetima. O svetim stvarima nema diskusije, one se primaju takve kakve jesu bez ulaženja u njihovu nedokučivu suštinu.

5.Nikada ni u jednom slučaju ne može se ugoditi Bogu ako je čak i najmanji do sumnje prisutan, nego samo u veri.

21 Ili zar lončar nema vlasti nad kalom da od jedne guke načini jedan sud za čast a drugi za sramotu?

1 Ovde se radi o slici jednog domaćinstva u kome domaćica poslužuje goste sa jednim posuđem koje čuva za posebne prilike. Svojim ukućanima služi iz običnih posuda koje se koriste svakodnevno. 

2.Dakle kada se ovde govori o sramoti, ne radi se o tome da je to posuđe manje vredno samo u sebi po funkciji, nego jednostavno o tome da bi se domaćica stidela da gostima servira u posudama koje su zbog čestog korištenja rasparene ili izanđale.

3. Hiperkalvinisti ovaj stih neispravno koriste da bi pokazali da postoji dvostruka predestinacija u tom smislu da Bog unapred određuje ljude za spasenje ili za propast. Bog je iznad lončara, a ova slika se koristi za drugu namenu. Ovde se jasno radi o tome da Bog ima vlast da ovako postupi sa ljudima, da ih tretira kao prah, kao kal, blato, jer su sagrešili i nema dobra u njima.

4.Međutim predznanje istorije spasenja nam kaže da Bog nije tako postupio. On je ljude spasio i dao im šansu da budu više nego blato. Kada to postanu nikako ne može da se kaže da su to postali sami od sebe nego delom milosti su postali sudovi za čast. Bog ih kao Jova pokazuje ostalim svetovima, kao dokaz i čast milosti nad njima. On ima posebnu vezu sa onima koji ne primaju milost uzalud, to je jasna istina Pisma. To su izabrani.

5.Šta je sa sudovima za sramotu? Pre nego što to razmatramo, pogledajmo još jednom ovaj stih. On je spomenik, podsetnik božanske moći i nezavisnosti, sa kojom bi svaki čovek trebalo da stekne iskustvo. Ljudi bi ovoga trebalo da se povremeno uplaše, tada govorimo o pozitivnom strahu, strahu Gospodnjem.

6.Sada stižemo do pitanja koje je ključno u gore pomenutoj kontraverzi. Hiperkalvinisti vole ovo pitanje: Zašto ovde piše da ih je Bog stvorio za sramotu? Ovde jasno piše da je njihova degradacija planirana!

7. I ovde sada velika masa arminijanaca upada u zamku, zbog koje je ova kontraverza toliko teška za razrešiti i traje oko 450 godina. Oni odriču to doslovno značenje tekstu. Odriču da ih je Bog stvorio tako da bi propali i bili odbačeni. Na taj način oni pokazuju da veruju u samo jedno stvorenje i vide samo jedno delo Božje, samo jednu suverenost, na osnovu koje se ovo pitanje ne može objasniti.

8. Uistinu postoje dva stvaranja. Ono u Edemu i ono na Golgoti. I hiperkalvinisti i neobavešteni arminijanci raspravljaju gotovo uvek samo o onome u Edemu, prvom stvaranju čoveka. Kontraverza na taj način ne prima dovoljno svetla da bi bila razrešena. I ovde kao uvek i kao svuda je potrebna svetlost krsta.

9.Postavljamo pitanje hiperkalvinistima: Ukoliko je Bog stvorio ljude da propadnu u Edemu, šta se desilo na Golgoti? Koliko ih je spasio? Neki idu još dalje pa kažu da ih nije sve spasio, nego samo verne. Neki su malo mudriji, neće da izjave ono što je očito nebiblijski, pa kažu da je ovo područje Božje tajne. Jer Pismo kaže da je On očišćenje ne samo naših (vernika) nego i greha sveta (1 Jov. 2,2).

10. U redu to jeste tajna, ali ono što je otkriveno to se mora verovati. Da li verujete onda braćo da je Hristos na Golgoti sve nanovo stvorio? Da li u ovom stihu vidite samo prvo stvorenje? Onda pročitajte Kološanima poslanicu i 1 Pet.1,3 pa ako to nije dovoljno masu svedoka o tome da je Hristos na Golgoti o ničega, od greha stvorio sve novo. Sve je načinio novo.

11.Zato je one koji ne veruju odvojio od Sebe za večnost. Nevera ne može da primi carstvo i tu je samo za sramotu, samo za prelaznu upotrebu. Ko može da Boga onda krivi? Pa prvo ih je spasio, ali oni to neće. Hoće samo da žive nepokriveni i u sramoti, sramoti izdaje krsta i milosti. Svojim delom milosti Bog ih je nanovo stvorio, a svojom neverom oni su ispali. I tada su Božjom intervencijom osuđeni na pakao i propast. 

12. Sada pitanje arminijancima? Ako vi tvrdite da čovek propada isključivo samo svojom voljom, gde je tu Božja suverenost? Ako vi ovde nećete da vidite da ih je Bog stvorio za sramotu, tj. da to stvorio subjektivno tumačite, gde je tu strah Božji? Gde je tu istina da koga hoće može pogubiti? Da On je prethodno spasio da bi mogao uopšte pogubiti, ali On to čini. Bog je toliko moćan i suveren da niko, ni jedan, neće propasti sam od sebe. Bog zadaje konačni udarac i presudu. Nećeš ti biti samostalan i birati sebi kaznu. Nego je Bog koji kažnjava. Koliko si god bezbožan i daleko od Boga, ne možeš pobeći tako daleko da te Bog ne dohvati. I u neverstvu te kontroliše i ne možeš ni korak bez Njegovog odobrenja i dozvole.

13.Taj drski deo arminijanaca je dosadio Bogu i ljudima! Nikako neće da vide, neće da se uplaše! Sve je po njima izbor čovekove slobodne volje. Oni su antropološki dvostruki destinanti. Po njima se čovek odlučuje za spasenje i čovek se odlučuje za propast, bez da se Bog meša u to. Oni su ekstremisti subjetivizma, oni su popeli čoveka na takav pijedastal da nije čudo da je toliko nevernika. Nije čudo da se ljudi nakon takve njihove antropologije odlučuju i na sledeći korak otvorene pobune.

22. A kad htede Bog da pokaže gnev svoj i da objavi silu svoju, podnese s velikim trpljenjem sudove gneva koji su pripravljeni za pogibao.
23 I da pokaže bogatstvo slave svoje na sudima milosti koje pripravi za slavu; 24 Koje nas i dozva ne samo od Jevreja nego i od neznabožaca

1.Grčki prepisi nemaju znake interpunkcije. Njih stavljaju prevodioci i teolozi. U većem delu prevoda koji su novijeg datuma od ovog našeg, ova tri stiha predstavljaju jednu rečenicu. Navodimo ih zajedno. Prvo zato što jasno ukazuju da smo u prethodnom stihu bili u pravu kada smo se pozvali na krst. Drugo zato što je ovde početak glavne teme ovog poglavlja.

2.Kada izjavu posmatramo kao celinu, jasno je da se ovde za razliku od Isaije, radi o uslovima prvog stvaranja. Dakle ovde se posmatra pitanje Izraela i neznabožaca kao što mi danas posmatramo odnos vernika i nevernika.

3.Izbor Izraela je uključivao i ne izbor ostalih naroda. Prednosti Izraela su bile automatski deficit ostalih naroda. Sudovi gneva bez krsta su nacije, sudovi milosti bez krsta su Jevreji. 

4.U ovom stihu se takođe oseća odjek svetih ratova. Bog je u vreme Starog zaveta više puta davao nalog da se nad nekim narodom izvrši kazna potpunog uništenja. To nisu bili narodi u tesnoj vezi sa Izraelom, kao Egipat i Edom, već uglavnom oni koji su se lišili spasonosnog uticaja. Nakon inervencije nad čovečanstvom u vreme Vavilonske kule, sledeći period obeležava intervencija nad nacijama.

5.Krst je promenio ove odnose. Svaka teologija je vrlo slaba i bez ploda koja ne prepoznaje unapređenje položaja čovečanstva kroz progresivno delovanje Božje milosti. Bog se ne menja, istina, ali čovečanstvo je kako vreme prolazi u sve boljoj poziciji, isključivo zato što Bog radi.

6.Trpljenje sudova gneva se u ovom stihu jasno vidi kao krst. Hristos je primio na sebe gnev koji su inače zaslužili svi narodi i pojedinci od početka veka do kraja. Hristos je platio za prošle i buduće grehe naroda. Ako hoćemo da saznamo veličinu gneva onda treba da posmatramo krst gde je Hristos doživeo razdvajanje i smrt koja je plata za greh. Znači nad Njim je izvršeno potpuno uništenje da ništa više nije preživelo. Pravednost, gnev i sila su se sručili na Božjeg sina koji je podneo teret kazne za sve prestupe.

7.Ljudi poput C.H. Sperdžena (Spurgeon) su ovde videli još jednu prednost kalvinizma koji je po prirodi zbog tumačenja predodređenja jedne grupe, morao takođe i događaj krsta da posmatra kao parcijalno pomirenje samo izabranih. On je govorio da ne može da zamisli Hrista kako umire za grehe čak i onih koji se istovremeno muče u paklu!

8. I zaista je tako, da verovanje u pakao večan po trajanju ne ide zajedno sa verovanjem u opšte pomirenje. Vrlo je teško razumeti arminijance koji veruju u vremensku večnost pakla.

9. U stvari nasuprot tome ovde u stihu imamo vremenski veoma veliko trpljenje neznabožaca u vreme izbora Izraela. Lišeni informacija o Bogu, oni su bili predodređeni za uništenje, jer je mera greha prepunjena. Krst je grehe ispraznio. Nakon krsta nema više nacija koje nisu izabrane. Nakon krsta sudove greha popunjavaju nevernici.

10.Međutim i Jevreji ovde doživljavaju nešto. Oni su smatrali da su prihvaćeni jer su izabrani narod. Međutim tek je krst doveo stvari na svoje mesto. Krst im je omogućio i da se ponašaju i žive u milosti izabranog naroda. Jer sam po sebi izbor im nije doneo ništa osim udaraca i napada neprijatelja čovečanstva. 

11.To je to drugo stvaranje čovečanstva na krstu. To je čovečanstvo bez granica u jednakosti, u poslušnosti, u miru i slozi koju su proroci proricali. Mi hrišćani nemamo drugu viziju prosperiteta Ujedninjenih nacija u Njujorku. To jeste dobar politički pokušaj vredan svake pohvale i podrške, ali mi Ujedinjene Nacije vidimo na krstu. To je naš Long Ajlend (Long Island) - naime na krstu.

12.Jesi predestinisan za propast, krst te vraća ka izboru; jesi predistinisan za blagoslov, bez krsta ti to ništa ne pomaže, čak te ometa. Krst je kraj partikularizma Jevreja i nebiblijskih hrišćanskih učenja. Jer telo je telo bilo i tada i danas tumači isto: samo je jedna grupa izabrana i blagoslovena. 

13.Mi kažemo samo je Hristos izabran i blagosloven. Ni jedan drugi to nije sam po sebi. 

14. Pavle ovde upotrebljava reč nas, nasuprot pojmu nacionalnog. Dakle mi hrišćani, vernici, pozvani, što je iznadnacinonalno. Sama egzistencija nacionalnih crkava je upitna. U Trećem Rajhu se odvojila glavna grupa hrišćana i dala sebi ime Nemački hrišćani. To je osnova klerofašizma, spajanje nespojivog nacionalnog i verskog hrišćanskog identiteta. Isto je i sa bilo kojom ideologijom. Hrišćanstvo krsta je iznad i mora se napraviti razlika između nacionalnog i verskog. Hristos je svojim telom srušio sve prepreke između nacija i napravio jednog novog čoveka.

15. Postavljanje bilo koje nacije na položaj povoljniji od drugih što se Boga tiče je vrlo opasna manipulacija. U toj meri je pogubno gajiti takve ideje da su čak i ateistički pogledi na svet u prednosti od ovih lažnih verskih. Narodi sa naših prostora mogu biti sretni što je u drugom svetskom ratu komunistička ideologija pobedila nacionalne klerofašističke ideje koje bi u većoj meri uništile duhovnost nego što je to sada slučaj.

25.Kao što i u Josiji govori: Nazvaću narod svojim koji nije moj narod, i neljubaznicu ljubaznicom.

1.Prethodni odsek nas je uveo u temu o izabranom narodu. Dakle ako smo razumeli šta je božanski akt izbora, tada možemo bolje razumeti koji je to narod konkretno izabran. Kako trebamo posmatrati pitanje Izraela kao naroda a i samu sopstvenu naciju. 

2. Pre toga obratimo pažnju na to kako se ovde ponovo potvrđuje autoritet starozavetnih proročkih knjiga. Ovde se podrazumeva da Bog govori u knjizi proroka Osije. Ta reč je veća od ljudi i njihovih mišljenja, koliko su god oni u svojim očima moderni i napredni teolozi. Dok neko pokušava da to pitanje autoriteta drugačije objasni, da postavi bilo koji, pa čak i Božji autoritet iznad autoriteta reči pisma Starog Zaveta, to nije od Boga i treba biti odlučno odbačeno. Bilo kakva dalja verska rasprava bi bila suvišna ako nije na osnovu autoriteta Reči koja se ne razlikuje od autoriteta Boga.

3. Postoje gledišta koja ne samo da smanjuju autoritet Reči, nego vide razliku u Božjem delovanju u vreme Starog zaveta sa modernim vremenom. To se odnosi i na pitanje izabranog naroda. Tako da oni potvrđuju jevrejski stav u tome da su oni nekada bili jedini izabrani narod kao nacija. To bi značilo da je razlog izbora u njima samima.

4. Smisao izbora smo već objasnli kao božanski akt milosti koja nema razlog u nama nego u Bogu. Izrael kao nacija je izabran preko Hrista. U njemu je trebalo da se pojavi Spasitelj sveta i u tome su oni trebali da ispune posredničku ulogu. Nije tako kao što tvrde lažni učitelji da je Bog u to vreme imao drugi put spasenja osim kroz veru. Osim u veri biblijski stihovi se tumače na opasan način.

5. Jer kome ovde Osija piše? Narodu koji je upao u neverstvo je rečeno da više nije Njegov. Ima li igde dokaza da je Bog nekoga i pored nevere primio na osnovu nečeg drugog? Ne. Bez vere je nemoguće ugoditi Bogu. Nema drugog puta, nikakvih povlastica genetskog tipa.

6. Sveti Duh kroz Pavla ove reči Pisma samo primenjuje drugačije nego što su značile vreme Osije. Tako da mi ovde vidimo da postoji narod koji nije Njegov iz neznanja. Nacije nisu bile upućene u ono što su Jevreji znali. Ovo proročanstvo se ispunjava progresivno objavljivanjem vesti o Hristu. Ko poveruje postaje Njegov ljubazni. Ko odbaci veru ne može računati na blagoslov jevanđelja, od kojih je najjača ljubav.

7. U grčkom prepisu je reč ljubav, agape oznaka za bezuslovnu i božansku ljubav. Tako da se može još preciznije prevesti da narod koji nije bio voljen postaje voljen. U osnovi imena dece koja je Osija proročki trebao da dadne svojoj deci je jaka odrična jevrejska rečca lo. Dakle nikako moj narod i nikako ljubljeni. Obzirom da se radi u okvirima jevrejskog naroda kojim je poruka upućena, vrlo jasno se vidi da je pitanje vere presudno, a ne nacije.

8. Gde uopšte lažni učitelji vide da se u vreme Starog zaveta spasavalo delima ili držanjem Zakona? To bi bilo najveći apsurd da se Pavle onda bori protiv istine koja je nekada važila, a sada više ne važi. Ne. Zato je i vođen da objasni značenje Pisma koje je kroz nove okolnosti postalo još jasnije. Jeste se nešto promenilo, ali to nije pitanje vere. Ono je uvek bilo isto.

26 I biće na mestu, gde im se reče: Vi niste moj narod; tamo će se nazvati sinovi Boga Živoga.

1. Ovo je takođe navod iz Osije, gde je jedan deo izostavljen. Ovaj odsek je vrlo dobar primer za Pavlov način tumačenja Pisma. Navode se jedan za drugim niz proročkih reči koje zajedno predstavljene ukazuju jasnije na ono što ne znače obavezno u literarnom kontekstu. Mi govorimo ovde o duhovnom razmatranju Pisma. 

2. Ovako predstavljeno proročanstvo otkriva vrlo jaku istinu. Nije čudo da je Pavle stekao toliko neprijatelja svojim iznošenjem, jer ovo je jak udarac za nevernike u njegovom narodu. Dakle proročanstvo iz prethodnog stiha ovde ima još dodatno objašnjenje da će na istom mestu gde im je rečeno da nisu Božji, na tom mestu će se nazvati sinovi Boga živoga.

3. Ko im je i na kojem mestu rekao da nisu od Boga, moraće sam da posmatra kako ih Bog objavljuje i prima za svoje!

4. Zato stavi ruku na usta kada kreneš da proglasiš ovu ili onu grupu, naciju i religiju odvojenom i neljubljenom! Bolje ti je da se ne uključuješ u ovaj sud jer je osvetnik njihov blizu i Njegov sud! 

5. Vi koji ste iz potlačenih klasa i naroda, koje drugi ponižavaju i kore, svi sa kojima su postupali po vašem osećanju nepravedno, pogledajte na ovo obećanje. Ne napuštajte mesto na kome se nalazite, ne bežite negde drugde od svoje sudbine i samih sebe! Na tom mestu gde jeste Bog vas prima bez vašeg udela, na osnovu onoga što je obavio na krstu. Nigde ne idite gde vas pozovu na hodočašće ili ovo ili ono. Ne verujte kada vam kažu ovde je ili onde. On je danas ovde, na tom mestu gde vam se upućuje ružna reč osude.

6. Celo poročanstvo govori o tome da će Izraela biti kao morskog peska. Da li je to za Jevrejsku naciju pisano? O tome daje jasan odgovor sledeće proročanstvo ovog divnog niza.

27. A Isaija viče za Izrailja: Ako bude broj sinova Izrailjevih kao pesak morski, ostatak će se spasti.

1.Ovo je jako dobro da ovde u našem prevodu stoji da Isaija viče. To je prava mera jačine istine koja se mora svakom objavti: Spasenje je dar milosti!

2. U Isaiji, toliko po težini važnom proroku u narodu Izraela, je Bog Pavlu pokazao spasenje kroz veru, kroz izbor milosti, bez zasluga čoveka i naroda. Jer ukoliko bi se ono iz Osije i moglo primeniti na naciju, ovde Isaija kaže da je to nebitno jer koliko god da se namnože spasiće se samo ostatak.

3. To jasno govori o tome da se niko neće izbaviti jer je Jevrejin ili bilo šta drugo. Samo onaj će biti izbavljen koga Bog iz milosti izbavi. 

4.Eto koliko ti vredi tvoj nacionalni ponos i ideologija nacionalnog hrišćanstva kada takav kakav si stojiš pred ovim sudom Božjim koji u celoj masi naroda i nacija vidi samo one svoje sinove i kćeri koji se ne trude da zasluže spasenje nego ga prihvataju onako kako je dato!

5. Tako se milost Božija otkriva i silina, upravo tamo gde je ljudska sila u prašini u pesku morskom. Jer ove reči se svakako trebaju posmatrati i njihovom duhovnom značenju. Broj sinova Izraela je ovde sinonim za ljudsku silu, čisto samo prirodnu silu i mudrost. Davidov greh kada je brojao Izrailja, tj. vršio popis koliko ih ima, je bio upravo u tome da je napustio put vere u Božju silu koja je osnova svih njegovih pobeda. Upravo činjenica da je izabranih relativno malo u okviru narodnih masa jeste otkrivanje Božje sile.

6.U Pismu je opisano da postoje oni koji su rođeni voljom muževljevom nasuprot onima koji su rođeni odozgo. Ova grupa se naziva ostatkom. Ostatak je bitna reč biblijske teologije, posebno eshatologije. Pravilno razumevanje ostatka je od velike važnosti za nas. 

7.Navešćemo primer pogrešnog razumevanja ostatka. U knjizi Kliforda Goldštajna (Clif Goldstein) je iznesen koncept "ostatak od ostatka". Ovo je pogrešno. Biblijski ostatak je ovde otkriven kao spašen u subjektivnom smislu, to su ljudi koji su iskusili spasenje, dakle ne celi Izrael kao narod. Kako neko onda može nazvati ostatkom ljude koji nisu spaseni? Kako može biti ostatak iz ostatka? Otkud potreba da se izdvoji grupa spasenih iz jedne veće grupe spasenih? Ostatak je uvek zajedno, povezan vezama spasenja. Tako je ova teorija nebiblijska i opasna, jer se ostatkom naziva nešto ne novorođeno.

8.Ostatak se u ovo vreme povezuje sa Laodikejom, sedmom crkvom u Otkrivenju 3. Status Laodikeje nemaju oni koji nikad nisu bili obraćeni. Hrišćani koji nisu iskusili silu novog sveta, ne mogu ni da otpadnu, pošto nikad nisu ni bili na visini. Postoji razlika između onih koji su otpali i onih koji nikada nisu ni stajali. Mešati ove dve grupe u nauci o posletku, tj. poslednjim događajima ove istorije, je veoma težak prekršaj. Oni koji su otpali imaju saznanje gde i na šta treba da se vrate. Oni koji nikada nisu bili na pravom putu oni ne znaju ništa.

9. Zato je napisano u Propovedniku: Živi barem znaju da će umreti, a mrtvi ne znaju ništa. Mi molimo zato svakoga da ne veruje da su ostatak duhovno mrtvi i da nisu ostatak živi svesni svoje prolaznosti.

28.Jer će On izvršiti reč svoju, i naskoro će izvršiti po pravdi, da, ispuniće Gospod naskoro reč svoju na zemlji.

1. Još jednom Duh kroz Pavla čini isto: izostavlja deo proročanstva i onda ga objašnjava drugim kroz jasno svetlo. Prethodno proročanstvo Isaije govori o tome da će pogibao onih koji nisu ostatak biti izvršeno neminovno na svoj zemlji.

2. Ovde mnogi tumači često greše kada gledaju da vade teologiju i tumačenje iz jednog stiha. Biblijski duh sam sebe tumači upoređivanjem i nizanjem, koje je deo natprirodnog procesa tumačenja koji nazivamo prosvetljenje. Mi smo jako protiv toga da se delo prosvetljenja zamenjuje naučnim metodama. Prvo prosvetljenje a onda nauka.

3. Tako se ovde cela zemlja jasno odnosi na celu planetu, a ne samo lokalno. Pismo je višeznačno. Upravo tako je Pavle Duhom primenjuje na celi njemu tada poznati svet. Kada bi se oslonili na nauku, nikada ne bi došli do pravog duhovnog značenja. Kada nemamo duhovno značenje, nema ni duhovnosti, a gde nema duhovnosti tu je telesnost. 

4.Pavle dokazuje jevrejskim svetim spisima, da Jevreji stoje na krivoj strani. Hrišćanstvo je ispunjenje proročanstava o širenju Reči po svoj zemlji. Hrišćanstvo je nadnacionalno. Ono što je isključivo nacionalno to nije hrišćansko. Uzbudljivo je verovati i posmatrati ispunjenje svake od reči koje je izgovorio Gospod kroz svoje sluge. 

5.I suprotno važi za mnoge biblijske naučnike koji naučno skrivaju svoje neverstvo i nepreporođenost: jer ako ne veruju u sve reči uzalud im je sva njihova nauka. A većina tih savremenih "književnika" su potpuno zatvoreni za duhovnost.

29.I kao što proreče Isaija: Da nam nije Gospod Savaot ostavio semena, onda bismo bili kao Sodom i Gomor.

1.Reč seme može da se prevede i kao nasledstvo. Ovde se sagledava Božji akt izbora kao čudo. Jer nije čudo što ne veruju oni koji imaju tako pokvarene verske i političke vođe, učitelje, savetnike. Čudo je da uopšte iko veruje. 

2.Znači okreni se od uzaludnih pitanja je li to pravedno što Bog izabira grupu ljudi! Okani se ćoravog posla u istraživanju pitanja kakva je to slobodna volja koju nam je dao, ako je istovremeno izbor tu! Posmaraj stvari tako kako je napisano i veruj. Da nije izabrao, svi bi propali kao Sodom i Gomor. Ne bi ni stigao da se rodiš, niti da imaš priliku ni za pravdu ni za greh, da Bog nije izabrao svoje ljude.

3.U proročanstvu od dva svedoka u Otk.11 takođe se jasno vidi da osim ostatka, postoji samo Sodom i Misir. Znači ti koji se hvališ Božjom crkvom znaj da je ta crkva, osim ostatka, Sodoma i Gomora! Hvali se onda bolje ostatkom direktno umesto da se hvališ grehom!

4.Tako je iskreni Jevrej morao da zaključi da nema ništa bolje za njega i narod, nego da postane hrišćanin verom u Mesiju Isusa. Inače mu ostaje samo da se odupre reči kroz Isaiju. Ko se reči odupire postaje nevernik. 

30.Šta ćemo, dakle, reći? Da neznabošci koji ne tražiše pravde dokučiše pravdu, ali pravdu od vere.

1.Ovo retoričko pitanje se pojavljuje više puta u ovoj poslanici. Prava je šteta za svakog hrišćanina koji ne poznaje hrišćansku poruku starozavetnih proroka. Pavlovi spisi su puni primera citiranja Pisma i postavljanja svetlosti Starog zaveta u nove okvire. Kakvo bi dobro učinili teolozi i učitelji crkava kada bi se držali duhovnog tumačenja Pisma i davanja svetlosti ovom vremenu.

2. Jevreji su se držali Pisma, ali nisu pravilno primenjivali smisao. Nisu hteli ili hteli da znaju da je Bog učinio napredak koji je bio prorečen. Ovi navodi iz Pisma su trebali da pokažu da se proročanstvo o broju Izraela neće ispuniti na onaj način kako su to oni očekivali.

3.Broj Izraela mora biti popunjen sa obraćenicima iz naroda. Hrišćanski pokret je ispunjenje tog proročanstva. Međutim ne samo to. Više nego samo ispunjenje reči proroka, hrišćanstvo je jedan veliki dokaz Božje preobražavajuće sile. Jevreji su mogli videti mase iz naroda koje žive po onome što Pismo uči.

4.I ono što je još više nego to da su mnogi neznabošci počeli da se pokoravaju veri Avramovoj, je činjenica da im se to desilo bez njihovog aktivnog udela. Kada ovde govori o tome da neznabošci nisu tražili pravdu, to se odnosi na to da nisu obavljali sve ono što su Jevreji činili stotinama godina da bi ugodili Bogu. Njima nisu bili poznati ni zakoni ni put. Ukoliko je Tora put života, kako je moguće da pobožnost u toj meri dostignu oni koji je ne poznaju?

5.U tome je sila Božja, pravda kroz veru. Ovo je hrišćanska pravda, temelj naše vere. Bez ovoga nema hrišćanstva. Uzmite pravdu vere i naša religija nema smisla. Postoje samo dve vrste religije na ovom svetu, one bez pravde vere i ona koja je pravi Božji put. Pravdu vere danas zastupa izuzetno malo vernika. Istorija se ponavlja na zapanjujući način. Upravo zbog toga su ove reči iz cele poslanice vrlo aktuelne. Oni koji se smatraju vernicima, kao i Jevreji nekada su napravili sudbonosan promašaj.

6.Reč dokučiti može da se prevede i kao dohvatiti. Doslovno uhvatiti rukom. Dakle neznabošci su postali posednici pravde vere uhvativši se za nju. Ona im je propovedana, neko je otišao kod njih, poslanik, apostol od Boga. Velika većina tih novih obraćenika nije tražila Boga, nije računala sa time da će mu predati život. Jevanđelje ih je iznenadilo, ali njihova srca su ga prihvatila. 

7. "Ali pravdu od vere" - ova reč ali vraća vernike na početak njihovog duhovnog života. Propoved pravde kroz veru je bila prva propoved i zadnje što su čuli u svom starom stanju. Nakon toga više ništa neće biti isto. Oni su bili u prednosti jer su imali od koga da čuju i šta da čuju. Danas nije tako. Imamo mase vernika koji nikada nisu čuli propoved vere. Kako žive takvi ljudi? U neopisivim duhovnim mukama. Kao zamena za centralnu temu vere, nude se različite druge opcije, a u međuvremenu mnogi umiru duhovno, otvrdnjavaju srcima, sve vreme nesvesni svog stanja. 

8.Da je to danas zaista tako najbolje svedoči poruka Laodikeji iz Otkrivenja. Zar Laodikeja nije upala u takvo stanje upravo zbog nedostatka pravde kroz veru? Čega je to simbol zlato, mast očinja i haljine bele? Vera, ljubav i pravda ne mogu da se dosegnu drugačije nego kroz propoved vere, To ćemo posebno videti u narednom poglavlju ove knjige.

9.Dakle Laodikejac nije ništa lošiji nego drugi; nije ni do vremena, nije ni do okolnosti. Problem je nedostatak onih koji su pozvani da iznose Reč. Oni su propustili da na vreme kupe znanje o svetim stvarima. Načinili su previše kompromisa, okrenuli su se na drugu stranu, uložili su u propali projekat, prolaznim idejama su zamenili večno Jevanđelje.

31.A Izrailj tražeći zakon pravde ne dokuči zakon pravde.

1.Malo je navoda koji ovako kratko i jasno opisuju duhovnu tragediju Izraela i takođe hrišćanske crkve do današnjeg dana. Da pogledamo prvo njihov propust da bi došli do našeg istog takvog.

2.Ovaj paradoks stoji nasuprot onome iz prethodnog stiha. Tamo vidimo ljude koji ne tražeći dobiše. Ovde vidimo ljude koji traže i to ne bilo kako nego intenzivno traže. A na kraju nema rezultata, ne nalaze. Tamo vidimo ljude iz naroda, kako obavljaju svoje poslove na ulici, trče za nekim prolaznim stvarima i odjednom čuju reč Jevanđelja. Iako to nikad nisu planirali hvataju se za tu reč i ona postaje pravda za slavu u njima.

3.Ovde vidimo ljude koji se sve vreme bave religijom Mojsija i Davida, ali se u njima ništa ne dešava. Zbog nevere. Uzaludno ti je sve ako ne veruješ.

4. Ne radi se o tome da oni ništa ne veruju, naprotiv, oni veruju veliki deo onoga što su rekli proroci. Međutim ne veruju sve i zbog toga gube sve. Upravo tako i danas. Imamo puno ljudi koji čitaju Bibliju, nose je u crkvu, puno teologa i studenata Biblije, ali imamo malo ljudi koji razumeju njen smisao jer ne veruju sve.

5.Pošto imamo toliko vernika koji ne veruju sve, da li to znači da imamo puno nevernika koji će kada im se pruži prilika sve poverovati? Naravno. Ukoliko to ne vidiš, potraži u Pismu i razgledaj malo bolje. Ova istorija Izraela je zapisana upravo zato jer će se ponoviti. Džaba trud ako nemaš vere bar kao zrno gorušice, a u tom zrnu je u stvari sve i nema mesta za ni jednu neveru. Nego je u zrnu celo drvo koje izrasta veće od svih drugih da bi se na njegovim granama mogle odmoriti ptice nebeske, tj. ljudi iz svih naroda koji pristupaju veri.

6.Ovde takođe vidimo da Jevreji nisu samo tražili pravednost iz poznavanja Pisma (jer je Zakon ovde sinonim za Pismo), nego i iz sleđenja reči Pisma. Oni su tražili pravednost iz njihovog ispunjavanja Pisma. Međutim, kakve li slepoće! Pismo ne treba ispunjavati, niti zapovesti slediti. Pismo ispunjava Bog, a Hristos je sam rekao da je došao da ispuni. Dakle vernik prima ispunjeni Zakon ispunjeno Pismo kao dar. Zato se Hristov pravedni život ponovio u onima koji su mu poklonili poverenje iz nacija. Na taj način su ispunjena proročanstva Isaije i Osije, na koja se ovde Pavle poziva.

7.Pravda kroz veru po proročanstvu jednostavno nikako nije mogla da ostane u okviru jedne nacije. Pošto to ispunjenje nije moglo da se desi kroz veru Jevreja ono se odigralo kroz njihovu neveru i odbacivanje.

8.Zapazimo ovde još dve stvari. Jedna je to da ovaj stih jasno govori da se pravda zakona treba dokučiti, da je to pozitivno. Mi ne smemo da zaboravimo da živimo u vreme u kome nije samo napadnuta nauka o veri i milosti kao što je to bilo kod Jevreja. Danas je napad sa dve strane. Napadnuta je pored milosti i pravda zakona. Većina hrišćana na ovaj ili onaj način veruju (jer im je pogrešno objašnjeno) da su se merila pravde promenila i da Zakon kao merilo pravde nije potreban. Ovaj stih jasno govori protiv takvih stavova. Zakon ispunjen kroz Hrista je i dalje merilo pravde, potpuno objektivno kao što je to gravitacioni zakon.

9.Mi takođe vidimo da je odgovor zlih sila na Jevanđelje ne toliko greh, koliko spoljašnja, ljudska pobožnost. Avgustin je to nazivao oslanjanjem na prirodne sile u čoveku da bi se zadovoljila Božja merila pravde. Ovakva religija ima izuzetno veliku prevarnu privlačnu silu, zato je potrebno odlučno suprotstavljanje i jak prosvetiteljski rad nasuprot lažne pobožnosti.


32.Zašto? Jer ne traži iz vere nego iz dela zakona; jer se spotakoše na kamen spoticanja, 33.Kao što stoji napisano: Evo mećem u Sionu kamen spoticanja i stenu sablazni; i koji ga god veruje neće se postideti.

1.Hristos je ovo proročanstvo vrlo jasno primenio na Sebe. Bilo bi interesantno saznati da li je Pavle nakon svog obraćenja, sam u svom proučavanju ili u viziji primio ovu informaciju; ili je to došlo u razgovoru sa Petrom i apostolima nakon što je ih je prvi put posetio sigurno je da je značenje velikog broja mesijanskih obećanja saznao kroz usta apostola, koji su to postali pre njega. Mnogi vernici uzalud očekuju da im Bog progovori direktno a propuštaju priliku da se informišu kroz ljude koji su već dobili otkrivenje.Obzirom da je ostao kod njih deset dana i da su itekako imali o čemu da razgovaraju. Iz njihovog kasnijeg iznošenja može se zaključiti da je Pavle više ćutao i slušao, nego što je sam iznosio ono što mu je pokazano.

2.Oni Jevreji su izabrali da ne veruju u Hrista a nakon toga su krenuli još revnije da vrše svoje verske dužnosti. Zato nemoj da te prevari nečija revnost, jer postoji verska aktivnost nakon vere, a i ona nakon nevere.

3.Kada god neko iznosi versku poruku u kojoj se prihvatljivost vernika odigrava na osnovu bilo kakvog ljudskog ili Božjeg zahteva, dostignuća, kvaliteta; bilo čega što ima veze sa nekom institucijom ili drugim stvarima koji i bar malo imaju veze sa čovekom, to nije poruka od Boga i nadahnuto je iz pakla.

4.Mi smo prihvaćeni u Ljubljenome već i pre nego što sada čitaš ove reči! Ne prihvata te sada jer veruješ ovim rečima, nego si prihvaćen još davno pre ovih reči i ti i celi grešni ljudski rod nema vremena u kome je bilo drugačije, delom Božje ljubavi!

5.Neki veruju da je On bio stena sablazni nekada ali više nije. To je zabluda. On je uvek kamen od ugla u Sionu koji je slika za svevremensku Božju zajednicu. Ona se i dalje nadzidava, još nije ugrađen poslednji kamen. Zašto onda veruješ da On više nije probni kamen?

6.U vreme Hrista je bio On sam probni kamen, u vreme Pavla je bio On kroz Pavla probni kamen, a u današnje vreme je probni kamen On kroz svoje ljude. Zar ne stoji tako napisano od početka, niste li čuli? Upravo iz tog razloga ne može pravi Božji čovek da se odnosi nemarno prema ni jednom bratu koji nešto iznosi, jer otkud zna da to ne govori Sveti Duh kroz njega!

7.U ovim stihovima imamo ukratko objašnjenje jevrejskog pada: odbacivanje pravde kroz veru. Legalizam je došao nakon toga. Dakle prvo odbacivanje pravog a onda oslanjanje na krivo. Uvek je tako kada je u pitanju verski otpad. Ispravno bi bilo baviti se uvek ispred svega, uzrokom pada, a ne samo posledicama, kako to čine verski pokreti koji nemaju poreklo u Svetom Duhu.

8.Nikada ne može da se dovoljno naglasi koliko je važno, koliko je presudno poznavati i primiti pravdu koja je kroz veru.

9.Ispred pravde vere ima još nešto. Dakle ovde saznajemo da su se spotakli od stenu sablazni još i pre nego što su odbacili pravdu vere. Hristos je ta Stena. Pravdu vere ne vole i ne iznose oni koji imaju problema sa Hristom.

10. Stena je postavljena na Sionu. Spoticanje se dešava ne u tzv. crkvama, pokretima i religijama koje nije utemeljio Bog. Spoticanje je usred Božje crkve, Božjeg naroda. Oni koji ne veruju da i danas postoji Sion, Crkva koju je Bog osnovao, prava Crkva, ne mogu da razumeju značenje proročkih reči za ovo vreme. Oni su u potpuno drugom duhovnom svetu od onoga koji je dat u Pismu.

11. Imamo tri grupe prevarenih po ovom pitanju: prvo su oni koji ne veruju da postoji jedna apostolska i proročka Crkva, crkva poslednjeg vremena ( ovde spadaju gotovo sve slobodne crkve i pokreti novijeg datuma); drugi su oni koji to veruju ali pogrešno primenjuju (tradicionalne hrišćanske crkve) i imamo one koji veruju i dobro primenjuju, ali ne priznaju proročanstvo o sablazni usred tog naroda. Tako da je učenje o Crkvi izvor jedne od najmasovnijih prevara pseudo hrišćanske teologije.

12. Jer ovde je vrlo jasno da Bog kroz Isaiji ne kaže da je postavio kamen u Sionu samo za Jevreje da se spotaknu, nego je proročanstvo za ostatak Njegovog naroda u poslednje vreme, kao što je skoro svako mesijansko proročanstvo takođe i eshatološko. (Isaija28,5)

13. Kao što je nekad prevara bila u tome da ljudi Izraelci gledaju samo  na eshatološko a ne na mesijansko, tako i danas u tome da hrišćani gledaju mesijansko a ne eshatološko značenje, u ovom vremenu u kome živimo.

14.To je samo jedan od primera kako je Hristos i danas stena sablazni u Sionu, ovog svevremenskog upozorenja koje ima tako mnogo veze sa pravdom vere. Ukratko rečeno upravo u sredini Božjeg naroda se Hristos otkriva na poseban način, da ni na jednom drugom mestu ne može biti izdat.