1.Pavle kao čovek povezan sa nebom ima u sebi bezbroj dokaza koji sve jasnije potvrđuju istinu. Iako piše u senci lažnih učenja, njegov diktat sadrži mnogo više nego samo protivargumente. Otkriva se sadržaj jednog učenja koje je silom istine, koju je u tako visokoj meri sadržalo, promenilo lice tadašnjeg sveta. Oni koji su osetili nešto od sile istine u sebi, gaje nadu da ona isto tako može da deluje i u drugima. Problem današnjice nije toliko u tome da nemamo prave ljude, nego da nemamo dovoljno istine. Iz tog razloga, slika stvarnosti, kako je ovde predstavljena, je toliko dragocena da je to teško rečima opisati.
2.Ovde se iznosi istina koja za nas nije nova. Mi smo već videli u ranijim poglavljima da je u Adamu sagrešilo celo čovečanstvo. Međutim, ovde ima novih detalja i uglova posmatranja. Nije bez važnosti to što je naglašena istina da je greh prešao u naš svet preko jednog čoveka. Dakle izvor greha nije čovek, on je postao samo njegov prenosnik, medijum. Greh je tako strašan i zarazan da je bilo dovoljno samo da jedan pojedinac otvori vrata za njega. Greh je vrlo ozbiljan problem. Ako isključimo greh, ne možemo objasniti istinu. Mnogi smatraju da istina govori dovoljno sama za sebe u svojim pozitivnim aspektima, tako da je propoved o grehu sasvim suvišna. O tome je bolno i neugodno razgovarati. Međutim, greh je sastavni deo istine. Mi ga ne možemo zaobići.
3.Ni jedna religija nema ni približno sličan koncept greha kao biblijska. U drugim religijama postoje objašnjenja posledica greha koje su uglavnom vrlo korisna učenja. Međutim, jedno je govoriti o nuspojavama, a drugo pogoditi sam centar stvari. Biblija je knjiga o grehu, više nego knjiga o posledicama greha. Ukoliko bi bilo drugačije, ne bi bilo moguće objasniti rešenja koja je Bog pronašao. Ukoliko je greh ušao u svet preko jednog čoveka, onda svakako da važi da se protivotrov nalazi takođe u vidu jednog drugog Čoveka. Kao što se antiserum za zmijin otrov proizvodi kroz otrov jedne druge zmije iste te vrste, tako je i ovde. Hristos je sam postao greh – zmija, dok je visio na krstu, da bi poništio uticaj onoga što je Adam učinio.
4.Stih sadrži dokaz o prvobitnom grehu. Postojanje prvobitnog ili naslednog greha, koje je jedno od najviše napadanih hrišćanskih učenja, dokazuje postojanje opšte smrti. Za ljude onog vremena, gde ateizam nije bio ni izbliza tako raširen kao danas, je bilo sasvim logično da povežu greh i smrt. Zašto bi morao da umre neko ko je nedužan? Kao što je povezan Bog i pravda, tako je povezana smrt sa nepravdom. Pošto je smrt sveprisutna i neizbežna, ona dokazuje da postoji greh koji je isti takav.
5.Smrt nam je zapisana u genima, ona je ušla u nas, a ako se pronađe još sitnija jedinica materijala od koga smo izgrađeni tamo će se naći ista smrt. Mi od toga ne možemo pobeći. To će nas pratiti do kraja naših dana i do kraja istorije ove planete. A smrt ide tek nakon greha. To znači da sve što važi za smrt važi i za greh.
6.Mi smo svi nasledili greh. To je ono što se misli kada se kaže da smo svi sagrešili. Tu se ne radi o našem sagrešenju, nego o opštem sagrešenju ljudske vrste kroz Adama. Eva se ne spominje u ovome, što pokazuje da je bila podređena Adamu. Da je ostalo samo na Evinom sagrešenju, tada ljudski rod ne bi nasledio greh.
7.Za to sagrešenje ne snosimo krivicu. Ono predstavlja teret koji moramo da nosimo, ali to nije odlučujuće. Nasledni greh je moralno neutralan. Bolje rečeno on je neutralisan Hristovim delom. Na koji način, to će nam pokazati sledeći stihovi.
8.Adam je postao sotonin argument greha. Iz tog razloga se sotona takođe ne spominje ovde kao prauzrok greha. On ostaje u senci. On je kao faktor potpuno isključen iz priče o spasenju. U delu spasenja vidimo samo nas i Boga. Nakon što je On postao jedno sa nama, tu više ne vidimo dvoje nego jedno. A pored tog jednog žive još uvek stari elementi naslednog greha.
13 Jer greh beše na svetu do zakona; ali se greh ne primaše kad ne beše zakona;
1.Ispravnost Pavlove nauke o spasenju potvrđuje činjenica da se u vreme pre objavljivanja Deset zapovesti Mojsiju, nalazio isti taj nasledni greh Adamov. Hrizostom je napisao da je Pavle ovde dokazao da opštu pokvarenost nije izazvao prestup Zakona, nego onaj jedan greh kroz koji je Adam pokazao neposlušnost. Iz tog razloga rešenje za problem pokvarenosti kroz nasledni greh se ne može nalaziti u Zakonu.
2.Dakle u ovom stihu se ne radi o pojedinačnim gresima, poput onih zbog kojih je morao biti uništen Sodom. Sodomljani su umrli zbog toga što su prešli granicu Božjeg strpljenja. Isto tako i pretopni svet. Međutim sama smrt kao opšta pojava nije prouzrokovana tim gresima. Čovek ima određeno vreme života nakon koga dolazi neminovan kraj.
3.Gospodnje strpljenje je bilo utoliko veće ukoliko su manje bili poznati Njegovi principi. Tek u vreme Mojsija je Bog smatrao da je došlo vreme da se Njegovo delo unapredi jasnijim otkrivenjem večnog Zakona.
4.I ovaj stih je za mnoge dokaz da je Božji zakon tek od Sinaja, i da se iz tog razloga odnosi samo na Jevreje. Međutim, ovde tako nešto ne stoji. Greh se ne uračunava tamo gde nema zakona - je postavljeno kao princip. Mi smo to već pominjali u prvom poglavlju. Svaki čovek će biti suđen ne na osnovu onoga što ne zna, nego na osnovu toga što zna. Kakav ti je zakon po kome živiš, tolika ti je i krivica. Postoje dve vrlo jasne činjenice u vezi Zakona pre Mojsija. Prvo sigurno je da je usmeno prenošenje zahteva Božjeg zakona iz generacije u generaciju zakazivalo. Ljudi su pod uticajem greha jednostavno propuštali da prenesu Božje principe na sledeću generaciju. Zar su ti potomci mogli da preuzmu potpunu krivicu za to? Zar su danas ljudi krivi što ne znaju šta Bog traži od njih, ukoliko je neko propustio da ih obavesti?
5.Drugo: Sama činjenica da je Bog zapisao zapovesti na kamenim pločama otkriva da je On hteo da uvede promenu. Ta promena se nije odnosila na donošenje nekih novih pravila. Daleko bilo, pa to je isti Bog! Nego je Bog hteo da time što sada na čvrstom materijalu zapisuje Zapovesti otkloniti svaki uzrok za zaboravnost. Nakon Mojsija stvari su postale zvanično otkrivene i napismeno utvrđene. Zakon je postao i pismeni dokument. Bog očito nije imao u prvobitnom planu da još i zapisuje kako da Ga volimo. To je primoran da uradi zbog tvrdoće našeg srca.
14 Nego carova smrt od Adama tja do Mojsija i nad onima koji nisu sagrešili prestupivši kao Adam, koji je prilika Onog koji htede doći.
1.Vraćamo se na glavnu temu. Ovde se radi o dokazivanju prvobitnog, naslednog greha. Pošto je ista smrt kosila ljude i pre i posle Mojsija, nezavisno od njihove svetosti, to znači da se suštinski ništa nije promenilo. Oni koji vole da vide vreme u kojem nije bilo Zakona, neka dobro pročitaju. Ovde piše da se u odnosu na smrt ništa nije promenilo. Vladavina smrti nije ni za trenutak prekinuta. Ti liberalisto u odnosu na Zakon, razmisli o zakonu greha i smrti! Isto je tako neminovan kao i moralni, koji je i nazvan Zakon grehovni i smrti (8,2). A vredi i za suprotnu grupu slična poruka: Ukoliko pisanje Zakona na pločama ima toliku vrednost kao što legalisti preterano tvrde, onda bi tog trenutka bila ukinuta smrt.
2.Ukoliko bi čovek svojim svetim životom mogao da ukine posledice Adamovog greha, tada bi bilo izuzetaka u smrti. Jer ovaj stih dokazuje da su postojali ljudi koji nisu prestupili Božju zapovest. Koliko god bilo neverovatno, bilo je takvih ljudi i Pismo nam o tome svedoči.
3.Zato od smrti ne može ništa čovečije da spasi, čak ni ono u čemu ima i malo čovečijeg. Jer Zakon je pisan čovečijim jezikom, ako je i božanskog porekla. Svetost je Božji dar, ali ipak čoveku i kroz čoveka se očituje. Spasenje mora da dođe kroz nešto čisto božansko.
4.Ima onih koji tvrde da je Hristos potpuno iste prirode kao pali Adam. Međutim, piše da je Adam prilika, slika. To znači sličan, deluje kao da je isti, ali nije. Ne može se meriti Hristos Adamom. Nego obratno mora da se meri Adam Hristom. I šta se dobija kao rezultat kada se uporedi? Pogledajmo naredne stihove. Koliko je samo puta upoređeno i nijednom ne piše: Isto kao Adam. Nego svaki put piše: drugačije, mnogo veće, nije kao itd.
5.Zašto onda da krećemo od Adama pa da donosimo zaključke o Hristu? To je krivi put. Kako bi mogli zaključiti na osnovu Adama kakav je On i kakav je bio na zemlji? To jednostavno nije moguće. Porediti Adama i Hrista, znači porediti našu staru prirodu i Hrista. Praviti analogiju između starog i novog je pradoksalno. Novo je nešto sasvim nepoznato i novo. Poređenje se ovde vrši po gradaciji, tj. evo kakvo je ovo staro; e, novo je suprotno od toga. Ide iznad toga. To novo je potpuno božansko i nema ništa ljudskog u sebi, mislimo na staro ljudsko. Novo ljudsko je ionako Hristos sam po sebi.
15 Ali dar nije tako kao greh; jer kad kroz greh jednog pomreše mnogi, mnogo se veća blagodat Božija i dar izli izobilno na mnoge blagodaću jednog čoveka, Isusa Hrista.
1.Jedno je dar a drugo je greh. Ovo je različito kao nebo i zemlja. Dakle ukoliko mi propovedamo greh, taj prvobitni greh, mi to činimo sa razlogom. Bog nas vodi da to tako činimo ne da bi istakli greh i odali mu hvalu, nego preko greha da odamo hvalu Njegovom daru. Da nam je greh nepoznat, ostao bi i dar neshvaćen i neželjen. Ne treba da ostane nepoznat. Međutim propoved greha je samo usputna stanica – tu mora da se presedne. Samo loši i nenadahnuti propovednici ostaju na propovedi greha.
2.Mi smo potpuno razumeli da su kroz greh jednog svi sagrešili. Ovde se pokazuje da su svi već pomrli. Dakle ne samo da smrt polako i postepeno prelazi na svakog Adamovog potomka, nego se oni već od početka uračunavaju kao mrtvi. Ceo je svet umro onog trenutka kada je Adam zgrešio. Mi sebe u biblijskom svetlu posmatramo kao mrtve od tog trenutka. To je više nego metefora, to je pozicija u koju nas je Adamov greh doveo – potpuno mrtvi. Adamov greh je genocid čovečanstva.
3.Govorili smo o tome kako je greh strahovito zarazan i strašan, da mu je bilo dovoljno da mu se otvore samo jedna vrata da potpuno zavlada. Adam je pustio greh u tvrdo opasan grad Gospodnji i on je već u sledećem trenutku postao grad boga tuđega. Međutim Božja blagodat je mnogo veća. Silu greha koja se pokazala kroz nasledstvo smrti je daleko premašio Božji dar – život.
Milost mora da bude uvek veća od prestupa.
4.Ovde je naš Hristos ponovo predstavljen kao čovek. Kako može nešto potpuno božansko postati potpuno ljudsko, to nama nikada neće biti jasno. Hristos nije samo bio čovek, nego je On to još uvek i biće to zauvek. U nauci o opravdanju koju Pavle ovde iznosi je bitno da je Hristos čovek. Ranije se propovedalo opravdanje kroz ponašanje, kroz poslušnost. Zato se poropovedao Zakon i poslušnost. Pavle veruje u opravdanje kroz čoveka i zato propoveda tog čoveka – Hrista. Propoved Hrista sadrži u sebi sve što je potrebno, svako znanje i mudrost.
5.Ako je blagodat reč za Božju unturašnju osobinu bića, tada je Njegov dar spasenja vanjski izraz te osobine. Radi se ne samo o blagodati (ovde je to sinonimno sa milost) uopšteno, nego se radi o Hristovoj i Božjoj milosti. U grčkom prepisu ispred reči milost ide određeni član. Dakle ta milost je jedna i jedinstvena u Hristu i Bogu, koji je izvor milosti. Hristos ništa manje nije izvor milosti jer je sam Bog.
6.Ostaje da vidimo kako se to milost pokazala mnogo izobilnijom od greha. U oba slučaja reč mnogi se odnosi na sve pripadnike čovečanstva. To znači da se tačno onoliko koliko ih je umrlo i bilo izgubljeno, nakon toga spašeno. Deluje kao izravnanje i ne primećujemo odmah izobilovanje. Ovde se tvrdi da je spasnje mnogo više nego samo otkupljenje čoveka.
7.Radi se o tome da prestup pogađa sve ljude kroz smrt. A milost postaje premilost (blagodat). Ne postoji tako nešto kao presmrt. Smrt je smrt. Za sve je ista. Smrt pogađa i pravedne i nepravedne. Međutim u tu smrt se milost umešala, tako da pravdeni ne umiru zauvek. Dakle milost je učinila da postoji jedna blaga i priveremena, mala smrt. Kao što je greh kroz milost postala greščić, tako je smrt kroz milost postala smrtić.
8. A milost je kroz Hrista postala još veća milost u koju se smrt nije mogla umešati. Jer ako je plata za prestupe smrt, dar milosti je život. U životu uzimaju učešće čak i nepravedni. Isus nije poklonio večni život onima koji ga veruju, nego čak i ovaj privremeni život onima koji ga ne veruju. I grešnici imaju udela u njegovom daru, makar su mogli da prožive ovaj život, koji je takođe otkupljen Njegovom krvlju.
16 I dar nije kao greh jednog: jer za greh jednog bi osuđenje, a dar od mnogih grehova opravdanje
1.Dar je bolji od sile greha, toliko koliko je Darodavac koji stoji iza dara bolji od onoga koji stoji iza sile greha. To se pokazuje u sledećem: Preko jednog greha su svi prokleti, a preko mnogih greha su svi opravdani.
2.Dakle ako je jedan greh tako strašno suđen i izazvao prokletstvo mnogih, očekivali bi da sa jednim mnoštvom greha koji su se odigrali nakon Adama do danas, kojih je nebrojena milijarda, prokletstvo bude još milijardu puta veće. Ali šta je milost učinila. Ona je to tako neshvatljivo veliko uvećano prokletstvo jednostavno dovela na nulu.
3. Dakle greh je od muve napravio medveda, a Hristos je od punu šumu medveda sveo na ništa. U početku je bio jedan greh, a sad nema više ni taj jedan. Sve je čisto i bez opasnosti.
17 Jer kad za greh jednog carova smrt kroz jednog, koliko će većma oni koji primaju izobilje blagodati i dar pravde u životu carovati kroz jednog Isusa Hrista!
1.Nije slučajno što se reč “jednog” toliko često ponavlja u odseku od 15 – 19 stiha. Pavle je morao da naglasi da nije istina da je smrt posledica mnogih greha. Da li smrt postaje drugačija što ljudi više greše? Ne to je ta jedna te ista smrt od tog jednog te istog greha. Za neke ljude se kaže: Prerano je umro! To je nešto drugo. Postoji prerana smrt koja je posledica greha pojedinca ili greha drugih koji ga ubiju pre vremena. Međutim to samo “prerano”, svedoči o tome da postoji jedna druga smrt, zajednička svima nama, koja čeka svoje određeno vreme. Tako smrt caruje, tj. neumoljivo čeka svoj trenutak i ne može biti ničim osporena.
2.Upravo zato se ne može učiniti ništa bolje nego promeniti cara. Kada nam je loše u jednoj carevini ili državi, mi emigriramo u drugu. Uzimamo dokumente druge države i ne potpadamo više pod staru vlast. I mnogo više od toga.
3.Na novom terenu, ne samo da nema vlasti smrti, nego sam pojedinac vlada. On dobija funkciju u novom postojanju, vladalački duh (Ps.51). Oslobođen od starog postojanja on biva osposobljen da sam slobodno deluje. Dok je na pravom mestu ima sva prava.
4.I to je jedini put. Nema drugoga. Ako je nešto jedno i jedino, ne može istovremeno imati alternativu. Gospodnji put spasenja je isključivo kroz Isusa Hrista. Vrlo je bitno sagledati tu neminovnost: mi biramo između prolaznog sveta smrti i carstva neograničene milosti.
5.Osim milosti je pomenut i dar pravde. Upravo je to prava priroda milosti. Pavle nije bio propovednik lažne milosti. Uz pravu milost ide uvek dar pravde. Čovek u Hristu postaje pravedan, činom opravdanja verom. Reč “primanje” se odnosi i na trenutak primanja. Za primanje blagodati i pravde nije potrebna nikakav vremenski i prostorni okvir. Reč život se odnosi na celi život unutar milosti. Mnogo primanja čine celi život, kao što mnogo slika čine jedan film. Hristova religija je uvek mnogo više primanje nego davanje.
18 Zato, dakle, kao što za greh jednog dođe osuđenje na sve ljude, tako i pravdom jednog dođe na sve ljude opravdanje života.
1.Počinje sažetak onoga što je rečeno od 12. stiha i početak zaključka ovog odseka. Ovaj stih je skoro identičan 16. U 16. je opisano šta se sa Božje strane desilo, a ovde koji je udeo Adama i Hrista.
2.Preko Adama je čovečanstvo u poziciji krivice. Mi govorimo o atmosferi krivice u kojoj živi svaki član ljudske porodice. Čak i danas, svaki naredni greh ima uticaj koji u određenoj meri pogađa sve i dodatno otežava poziciju ljudske porodice.
3.To naše opravdanje koje učimo, ovde se naziva opravdanje života. Ono se odnosi isključivo na božanski akt proglašavanja grešnika koji zaslužuju smrt pomilovanim. Tako mu se poklanja život. Zato je to opravdanje života. Ono se naziva još i sudskim, pravnim opravdanjem, o kome smo govorili u 1,17, gde se delo opravdanja takođe povezuje sa životom.
4.Pravda Jednoga ovde ukazuje na raspeće. Kao i u 10. stihu, pravda se odnosi na Hristovu smrt. Neki prevodi i idu tom linijom da prikažu da je jedan greh doveo u osuđenje, a jedna pravda opravdanje. Tako se Hristovoj smrti daje važnost. Trenutak Njegove smrti je izbrisao svu krivicu čovečanstva. Ko pored Hrista živi u krivici, to može da čini samo iz neznanja ili svojevoljno.
19 Jer kao što neposlušanjem jednog čoveka postaše mnogi grešni, tako će i poslušanjem jednog biti mnogi pravedni.
1.Adamov greh je ovde još preciznije opisan. Mi dobijamo sliku o tome kako je moguće da se čisto i nevino čovečanstvo pretvorilo u to što jeste danas. Reč neposlušanje se odnosi na nepažnju, neslušanje. Ljudski rod je izgubio kontrolu nad svojom slobodom voljom i zdravim razumom kroz nemarnost i nepažnju. Lakomislenost se kod nas ne uzima kao veliko zlo, dok u biblijskom svetlu predstavlja prauzrok pada kompletnog čovečanstva.
2.Nasuprot našoj lakomislenosti je postavljena Hristova poslušnost. Jedna od Njegovih najvećih zapovesti glasi: “Stražite!”
3.Mnogi smatraju da se ovaj stih u svom drugom delu odnosi na budućnost vernika. Dakle, ako je do sada bilo reči o tome da su mnogi opravdani, sada se govori o tome da će mnogi biti nađeni kao pravdni, da će postati pravdeni u svakodnevnom životu. Dakle prvo se govori o statusu, a onda o stanju čovečanstva. I ovo jeste pravi poredak. Mora se prvo govoriti o tome šta je čovek Hristovim delom postao, da bi se govorilo o tome šta može od njega da nastane.
4. I pored toga, vrlo je teško razlučiti, na mnogim mestima u Pismu o kojem se Božjem delu radi: opravdanju ili posvećenju. Ovde se svako ko tumači i čita Pismo mora osloniti na vodstvo Svetog Duha koji će pomoći da se ova dva dela niti previše razdvajaju, niti previše sastavljaju ili zamenjuju jedno drugim. Razlike su vrlo male. Principijelno je dobro da se tumači prvo kao opravdanje i delo uračunate pravde, a kao drugo kao posvećenje i delo date pravde. Međutim, to pravilo ne može da se usvoji kao kruto, jer ima izuzetaka gde jedno treba više naglasiti nego drugo, zavisno od situacije i smisla koji Sveti Duh želi da dodeli nekim stihovima.
5.Tako da se i ovde čini (po Svetom Duhu) da je Pavle u prvom redu mislio na to da je Hristovo delo dalo čovečanstvu pravedno postojanje, pored onog grešnog koje je neminovno. Čovek je pravedan i grešan istovremeno po svom statusu, tj. dva statusa koja ima. To je donekle kao osoba sa dvojnim državljanstvom.
6.Tako da je dobro za onoga koji greši, a ne voli taj svoj greh, da razmišlja o tome da je pravedan. Tako će zatvoriti vrata onome koji ga kroz lošu savest optužuje. Ti si pravedan po Hristu i kada toneš u moralno blato i prljavštinu! Podigni glavu i gledaj u svoju pravdu i odaj slavu Onom koji je bio poslušan za tebe na svakom mestu gde si zakazao!
7.A za onoga koji je pobednik nad grehom i čini velika dela Božja, je vrlo dobro da razmišlja o tome da je grešnik; celo to vreme dok čini pravdu – pravdu čini grešnik. Na taj način se zatvaraju vrata oholosti i pripisivanju dobrih dela samim sebi.
20 A zakon dođe uz to da se umnoži greh; jer gde se umnoži greh onde se još većma umnoži blagodat,
1.Celi odsek o Adamu je poslužio tome da se nauka o opravdanju kroz veru pokaže ispravnom u odnosu na nauku o opravdanju kroz Zakon. Zakon se mora posmatrati u svetlu opravdanja verom. U ovome Zakon nikako ne igra glavnu ulogu. To je pokazano u izrazu “dođe uz to” (gr. ušunjati se). Značenje koji drugi daju tom izrazu je da je Zakon dat kasnije od opravdanja. Međutim oboje ima večno trajanje i ide jedno uz drugo u smislu vremena.
2.Zakon ne čini greh manjim, nego velikim. To znači da Zakon ima određenu silu u sebi, koja je neophodna da dušu dovede u stanje potrebe za milošću. Zakon umnožava greh jer je i deo sadržaja Zakona upravo greh. Tako je Zakon sila greha (1 Kor.15,56).
3.Kada se govori o grehu onda se misli na onaj koji je tema celog odseka o Adamu. Misli se na grešnu prirodu. Brinsmejd je napisao da Zakon ne osuđuje samo ono što je čovek napravio nego mnogo više ono što čovek jeste.
4.Kako možemo da govorimo o umnožavanju greha kroz Zakon? Tako što Zakon ima više stepeni spoznaje. On je predmet beskonačnog razmišljanja (Ps.1). Što čovek u otkrivanju Zakona koji je u Bogu ide dalje, to mu se otkrivaju nove dubine sopstvene nasleđene prirode.
5.Tako čovek otkriva šta je sve Bog pobedio i nadvladao u nama. Jer čoveka je pobedio greh, a Spasitelj je pobedio greh. Kroz Zakon nam je jasno da je greh jači od nas i da je više greh nego sami mi. Kroz izbavljenje se otkriva da je Božja ljubav još jača.
21 Da kao što carova greh za smrt, tako i blagodat da caruje pravdom za život večni, kroz Isusa Hrista Gospoda našeg.
1.Greh nije večan kao što je život. Hristos je stavio tačku na greh i smrt, da bi otpočela era života koji nema kraja. Tako je borba protiv smrti potpuno besmislena ukoliko ne sadrži želju za večnim životom. Bolesnik koji teži za isceljenjem mora da razume da se nad njega nadvija Isus sa pitanjem: Želiš li da budeš zdrav? Biti zdrav je više nego biti isceljen. Isto tako je borba protiv greha neiskrena ukoliko je ne prati želja za pravdom.
2.U novom životu vernika, kroz Isusa Hrista, blagodat mora da caruje u najmanju ruku u onoj meri u kojoj je do sada carevao greh. Iz tog razloga su najjači vernici upravo oni koji su nekada bili najveći grešnici. Pošto su upoznali velike dubine greha, sada moraju da se ispune velikim dubinama pravde. Pošto je prvi vladar bio jak, drugi mora da bude isto tako jak, inače ne možemo da verujemo da je došlo do oslobođenja. Da je Danilo na dvoru služio i dalje Valtazaru, zar bi mi mogli da poverujemo da je pomazanik Božji, Kir, zauzeo Vavilon? Tako istinski obraćeni vernik svojom pravdom pruža dokaz da više ne leži u smrti.
Nema komentara:
Objavi komentar